RUČ’O BABO

| 29/12/2015

nanule

Neko me zove u gluho doba i pita:

– Trebaju li vam drva?

Reko’: – Ne trebaju!

Jutros pogledam iza kuće, niđe mi drva.

Haman Jarabi, jes se ovaj narod prolopovio.

Ubi nas ova besparica k’o mraz paprike, pa insan izgubi obraz brže neg’ abdest.

‘Vako ti u današnji vakat stvari stoje:

         Oni što su za Titinog vakta išli u visočka sela da klanjaju džumu, da ih nebi ko prepozno, i što su krišom sunetili djecu, sad u nanulama idu kaldrmom u džamiju, sve odzvanja za njima. Smjestili se u prva tri safa i ne moreš hodže ni čut’ ni vidit’ od njih, a sve na nakim funkcijama i u nakim partijama. Sad u ovoj, sad u onoj. A nas malo što je vazdan ostalo isto, nisu nas ni u onaj vakat mogli smislit’, a sad pogotovu. Nas su izgurali do izlaznih vrata.

         Nejse, nego sam vam ovo hotio rijet:

Jedan od takijeh, Adem, iz stranke, prijde meni poslije džume namaza i veli:

– Uzeire, jesi li ti za me glas’o!?

– Jok ja, što ću za te glasat, be li će nam s tobom bit’ bolje!

– Bezbeli da neće. Nego ti glasaj za me’, tebi isto, a meni bolje!

         Moj brate, u ovoj našoj Bosni, na ovom poganom vaktu, narod je najrahatniji kad se ovi političari namire. Oblijeću oko naroda, djele hedije i obećavaju zlatne kašike. Kad se smjeste u one fotelje zaborave na narod i okrenu se svojoj guzici, k’o biva da sebe namire dok je vakta. A politika je u nas jednostavna i stane u dvije proste, a bome i brezobrazne riječi:

         ”Ko je jamio, jamio”

Ili: „Ručo babo!“

Dok jadni narod ispašta, a ja ti se spremim i na pijacu.

 

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.