U RETROVIZORU: VISOČKI “LJUDI U BIJELOM”

| 15/09/2018

visoko-Damir-Delic-Duljic1

Kad se moja komšinica Zlata 2008. godine 20-ak dana mučila sa stomačnim tegobama pa otkrila da je jedino rješenje operativni zahvat – trebalo je, je li, naći put do Kantonalne bolnice u Zenici i obaviti to što je u tom momentu bilo skoro pa neizbježno. Po preporuci komšinice Naze, prošetala je do grada, pozvonila na vrata jednom hirurgu u to vrijeme zaposlenom u Zenici, porazgovarala sa njim i operisao ju je u narednih nekoliko dana.

Njena prva komšinica je prije nekoliko sedmica našla rješenje za dugogodišnje otekline stopala, nakon kratkog razgovora sa jednom komšinicom tog doktora, mladom doktoricom, specijalisticom interne medicine zaposlenom u Domu zdravlja u Visokom.

Nebrojene su priče koje sam čuo, i u kojima scenarij izgleda ovako: nekome treba pomoć i kontakti za operativne zahvate i druge medicinske usluge u Zenici i Sarajevu i sve bude završeno u 30 minuta. Kontaktiraju jednog ili drugog Senada i to je to. Da budemo jasni, bez čašćenja i koverti, bez razmjene dobara i usluga, bez dugova i natezanja – tek – onako. „Senadi“ to i zaborave a, možete ih pitati pa provjeriti, vjerovatno više i ne znaju nego što znaju ljude kojima su pomagali i kojima su i radili operacije. Ljudi to objašnjavaju ovako: vole oni da pomognu našem svijetu. Pomagali su i pomažu i oni nisu radili ništa posebno; izrazi lica su govorili, samo su radili ono zbog čega su i upisali medicinu. A da li voli naš svijet da nešto uradi za njih?

U međuvremenu, Visoko ostaje gradom sporta, kože, Preventa, SDA i Enesa Begovića. Još kao gimnazijalac sam slušao priču o doktoru Vladi Milošu i njegovoj muzičkoj karijeri, ali u ovih 15-ak godina koliko pratim visočke medije – nisam vidio priču o dr. Milošu. Ni priču o neizmjerno dobrom i šarmantnom doktoru, rahmetli Smaji Breki, ili rahmetli Asimu Holučliću kojeg pamtim iz podruma visočkog doma zdravlja iz neke 1994. godine, kada su kreveti bili odvojeni sivim dekama i kada su i Asim i doktor Majed Mafalani spavali onda kada su mogli a radili onda kada su morali. Zapravo, teško je odgovoriti na pitanje zašto ništa ne znamo o tim ljudima i zašto nema priča o njima i priznanja za njih; pri tom ne govorim o posthumnim plaketama i zahvalnicama, one uvijek više služe onome ko ih daje  nego rasplakanim članovima porodice koji ih primaju.

Nisam ja protiv toga, ali bih htio da budemo iznad toga. Mafalani je dobio zlatni ljiljan od kojeg je prošlo 20-ak godina. U tih 20-ak godina je dobio i bar 20-ak teških napada i uvreda. Stanje je takvo kakvo jeste, mi smo narod koji teško pamti i brzo zaboravlja, a najteže izgovara riječi „hvala“ i „izvini“. Pamtit ćemo dobrog komšiju koji nam je jednom smirio proliv savjetom za čaj, a nećemo pamtiti ljude koji cijeli svoj život posvete čačkajući ljudska tijela u lucidnoj želji da liječe i pomažu ljude.

Ja vjerujem da je Tonka doktorica Grgić, sve sa pristupom i imidžem doktorice koja reaguje panično i krizira, jedan od najznačajnijih živih građana Visokog. Koliko je dječaka i djevojčica dobilo pomoć, koliko je roditelja dobilo zaslužene i korisne kritike? Zašto ne bismo pričali priču i o njoj?

Ja imam zamjerku na samo jedan doživljaj sa visočkim Domom zdravlja. Prošlog maja, pred svadbu, sa svježe isprošenom djevojkom, odem do doktora Samira Travančića, da sredim naočale i provjerim dioptriju. Nakon što je pregledao mene – okrene se prema mojoj budućoj supruzi i kaže: „Dođite ovamo, želim da pregledam i Vas“. Zamislite, on insistira na pregledu. Šta hoće sad? Pregledao, ispričao se sa njom i na kraju joj, sav snužden kaže: „Vid Vam je u savršenom redu. Mislio sam da je to problem pa ste odabrali Damira.“

Konačno, mjesecima mislim o jednoj monografiji, u kojoj bismo sakupili biografije svih visočkih doktora. Ja znam da u Visokom ima ulica dr. Džananovića, ali ne znam njegovu biografiju. Koliko god je doba digitalno, bilo bi jako bitno imati jednu takvu knjigu. I zbog onih čije bi biografije u prvom izdanju bile danas, ali i zbog onih koji će svoje biografije u peto i šesto izdanje tek upisati. Visočani su ponosan svijet, čestit svijet, a visočki doktori neispričana priča koju neko mora ispričati. Posebnost neće postojati sama od sebe, naročito u vremenu u kojem svi pišu svoje priče i svoje istine, pa je vrlo teško razvagati tendenciozno i istinito, a ljudi o kojima govorim su vrlo zaslužni za posebnost kojom se ponosimo.

Ja ću, ako je ideja usvojena, volonterski, sam ili kao dio tima uraditi sav istraživački i autorski posao.
Očekujem ozbiljnu podršku, razumijevanje, odobrenje, smjernice i pomoć. Ideju iznosim pravovremeno, zato što još i možemo pohvatati potrebne informacije, zato što priča ima svoju historiju koja je iznimno vrijedna i dohvatljiva, i, konačno, najbitnije, zato što je tu doktor Senad Karavdić.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.