POVODOM DANA ARMIJE – AMINA MIHALJEVIĆ: PRIČA MOGA OCA

| 15/04/2015

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Neki iz sjećanja, neki iz doživljaja, a ja, ja ću vam ispričati priču koju sam slušala jedne večeri polovinom aprila prošle godine. Priča je to o ratu. Usudila sam se pisati o onome što nisam doživjela, govoriti o onome što nikada nisam čula, gledati nisam mogla, jer još nisam postojala.

Naime, sve se to desilo u našoj maloj čaršiji, u Visokom. Do prije nekoliko godina u ovom gradu je bilo dovoljno mjesta za sve, i za druge, i za drugačije. S vremenom posta tijesno živjeti zajedno sa komšijom, postaše teški jedan drugome. A znalo se sijeliti, žaliti zajedno i radovati se, proslavljali su se i Bajrami i Božići, i dijelile mnoge lijepe uspomene.

Uobičajen dan za Visoko devedesetih godina, pazarni je dan. Svi su hrlili ranim jutarnjim satima da kupe što svježije voće i povrće sa gradske pijace. Miris kuhanog povrća sa pokojim komadićem mesa, širit će se mahalom, a djeca izazvana mirisom, donosit će svoje stomačiće kako bi ih napunili i bili spremni za ponovnu igru. Ali ne, danas nije bilo djece, nije bilo ni mirisa, a ni naša mahala nije bila naša. Samo su siluete marširale ulicom, tamnozelene uniforme, meni tako strane jer ih prvi puta vidim. Sve je tako tiho, polahko se spušta suton i naš grad izgleda spokojno, kad se prosu kiša metaka, siluete padoše jedna preko druge, utonuvši u dubok san, san iz kojeg nema buđenja. Teška sudbina građana pomiješana je sa mirisom baruta i jutarnjom maglom, pritiskala je grad, želeći ga izravnati sa zemljom. “Bilo mi je teško, ne želim pobjeći jer nisam kukavica, radije ću izbrisati svoje bitisanje ako se izbriše i moj grad. Vrele suze kvasile su mi lice, tekle su iz prkosa, a ne iz žaljenja! Odlučio sam pozvati još nekoliko ljudi, da pokušamo pružiti otpor.”

Ovo su riječi moga oca, koje volim čuti kada mi je teško. Tada i ja imam njegov prkos i ratobornu snagu, a neprijatelja ima više nego prije, iako nije rat! Neprijatelj je postao dosta mudriji, ali predviđam njegove namjere, i uvijek sam nekoliko koraka ispred njih, dajući sebi prednosti odmarajući se, dok oni hrle daleko, daleko iza mojih leđa!

visoko-amina-mihaljevic-dan-armije

Za ViPromo.ba povodom Dana armije R BiH, piše: Amina Mihaljević

Objavljeno u: Hronika, Osvrti

Komentari zatvoreni.