banner ad

FOTO: VISOKO, DUBRAVE, JAVOR, SRHINJE… TUŠNJIĆI, BUCI…

| 30/04/2018

Za ljubitelje lijepih, ali i zdravih šetnji kroz šumu, jedna od preporuka može biti mala planinarska kuća iznad sela Srhinje, udaljena jedno nogometno poluvrijeme hoda od sela, i cijelu tekmu od centra grada. Najlakše je za dva frtalja sata od planinarskog doma Gorani. Raspolaže spavaonicom sa 12 ležaja, kuhinjom i prostorijom za dnevni boravak. Nalazi se na brdu Gorica odakle se pruža prekrasan pogled na Vranicu i Vlašić.

Sve što sam otipkao, ja sam “izguglao”, a kuću za planinare mi je poslao Menso Konjičanin, jer Dideta nisam htio bihuzurit. Helem, lijepo sam krenuo pored Vitexa pa prema “ljekovitom tunelu” gdje dominiraju Slovaci. Braćo draga sve smo bliže Međugorju. Sa lijeve strane ostalo turbe ili dva. Mogao bi neko pokositi travu oko istog(istih), da putnike namjernike koji znaju šta se radi kad se naiđe na turbe slučajno ne ćopi neka zmijuljica ili baja.

U AP Ravne 2 mnogo turista i moj jaran Bošković, pardon Bjelanović sa rodbinom i prijateljima. Brzi prolaz preko potoka na Dubrave gdje kidiše ljut neki pas kod vikendice, pa napad na Javor gdje nalijeću dva-tri psa nako radi reda oko đubreluka. Onda mali uspon do džamije u Srhinju.

Motanje kraj džamije ulijevo pa prema šumi gdje mi je to LIJEVO trebalo da bude stalno u glavi, ali … Đe će čovjek bit’ normalan nakon sjednice Općinskog vijeća od čije gluposti se oporavljam od petka.

Koliko su cjeloviti prenosi na RTV Visoko ukinuti zbog političkog  EPP-a, meščini da je i zbog vijećnika koji se malo-malo gube k’o abdest. “Rijaliti” Zadruga, Farma, Parovi. Ovo bi se moglo zvati BIG MAMA HOUSE ili kuća Velike mame. Nikako predsjedavajući Fejzić i onaj “DO” Fejzića, Vaha Ramić, da uđe u fol. “Vukovi” ih začas uhvate na spavanju sa poštivanjem Statuta, Poslovnika, Kodeksa ili čega već, pa se pauze pretvore u harakiri zbog neznanja. I onda “saveznici” povale jedan drugoga. I to nakon PAUZE(A).  Ali o tome kao uzročniku mnogo ambivalentnih osjećanja od tuge bijesa, smijeha i plača, nekom drugom prilikom. Tita mi meščini nije do vladara, nego do vazala i podanika.

Stadoh kod onog LIJEVO iznad Srhinja i na račvanju skrenuh lijevo.

Bio je to gaj sa lijepom stazom koja se strmom stazom spušta na livade iznad Javora. Ubilo se za enduro motoraše, a i Hus (Emir Huseljić) je meščini prošle nedjelje sa Javor livada izletio baš na poziciju sa koje sam fotkao. Ima u blizini i klupa te sto za izletnike. Vratih se nazad na put i nastavih prema koti 700 nadmorske visine.

Kod par sklepanih kućica zatekoh ljude koji su se toliko zadali u masakr pilom po drvima, da nije vrijedilo čekati odgovor na upit gdje je planinarska kuća Gorica. Nisam se držao pravila i umjesto skretanja u lijevu stranu produžih pravo ka račvanju za Gorane i Stijenu Goru. Tako to biva kad kontaš da su Gorani “već viđeno” pa se hvataš nepoznatog uspona zvanog Stijena Gora.

Pošto je uspon baš umarao, odvojih se  desno. Šuma lijepa, staza malo uska i uskoro proplanak sa račvanjem na desno i lijevo. Put desno su koristili enduro majstori, ali te staze je bilo jako teško pregaziti pješke, pa se vratih do proplanka i krenuh lijevo kroz šumu uz zvuk kukavice.

Umor je već radio svoje, pa čovjek skonta, najbolje je na već viđeno (Gorane) ali…

Močvarno tlo je tražilo povratak u nepoznato, gdje se baš zalutalo po livadama i putevima šumosjekača.

Lijepe livade, njive ili šta već, ali kamo dalje rođače?

Nakon par pokušaja preko provaljenih puteva i livada uz koje su složeni balvani, a lišće spaljeno u crne krugove, put prema dole me je doveo do vrha Tušnjića. Nekad se obraduješ smeću pored puta. Znači da je neko naselje blizu.

Kad sam locirao granap niže džamije sve je bilo lakše. Naravno ne sve. Valjalo je klapnuti 12 kilometara cestom do Visokog kraj Djevojačke vode i ostalih izvora uz cestu. K’o neke mini Plitvice. A vozači bacaju sve i svašta iz auta u vožnji.

Na kraju tipkane priče kad sam tražio informacije, veli Menso Konjičanin da sam baš imao šta fotkati. Nije to ipak bilo to. A samo da sam jednom skrenuo lijevo iznad onih sjekača motorkama…

Možda neki drugi put?

Sad bi moglo biti već puno lakše, mada zmije su budne, pa valja dodatno paziti gdje se staje. Zmija ko zmija. Neće dok je ne nagaziš. Gore su zmije u ljudskom obliku. Naročito plavkaste, ograničene k’o balkon, al’ se nešto pitaju u disciplini zvanoj lokalna politika i podmetanje.

Kažem, možda nekom drugom prilikom. Bitange i princezice zaslužuju opservacije mimo prirode, mada su najbliže “gorepomenutom” đubreluku.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.