DOK KIŠA I SUZE VOLJENIH KVASE MEZAR MALE AJNE

| 14/03/2018

Skoro dvije godine prošle su od mirne šetnje školskim stazama kojim je do kobnog 14. marta 2016. godine hodala i mala džennetska ptica, rahmetli Ajna.

I danas kada roditeljske suze i kiša kvase mezar male Ajne, nije se mnogo toga promijenilo.

Nema normalan čovjek snage da oštricu krivice okreće na jednu ili drugu stranu.

Dvije godine nekom ko dlanom o dlan, a nekom decenijski duge.

Nakon tragedije 14. marta i dženaze napisao sam osvrt kojem se vraćam ponovo i objavljujem kao opomenu za sve nas.

NEMA UKLETIH CESTA- KRIVI SMO MI!

“Godinama unazad skupljam stradale koji su završili kraj ceste, u jarku, na njivama. Otac mi je tu poginuo, kćerka i sestra povrijeđene u saobraćajnim nezgodama. Dosta đaka je povrijeđeno. Današnja tragedija. Boli i razdire!”- priča mi mještanka koja je bila u šoku poslije nesreće u ponedjeljak.

Tuga golema. U srijedu je Ajna, mala džennetska ptica ispraćena na bolji svijet. Rijeka ljudi se povećavala na putu od džamije u Donjem Moštru do mezarja u Radinovićima.

Povorka tuge prošla je kroz špalir njene školske raje, osnovaca i nastavnika u čijim očima se odslikavala tuga.

Kažu da suze očiste dušu, al’… kad bi suze pomogle.

Dok plove sjećanja, pokušaj zvani „život teče dalje“, samo pojačava nesanicu.

Mnogo toga se dogodilo na toj ukletoj cesti. Mnogo nesreća u kojoj je skoro uvijek zakazao ljudski faktor. Mnogi dionicu od propusta za Šarene Hanove pa do onog drugog koji vodi prema Hlapčevićima zovu ukletom cestom.

Ipak, mnogi će reći da nema ukletih cesta, jer postoje samo neodgovorni vozači. U vremenu brzih automobila, mobitela koji se redovno koriste u vožnji, nove nesreće su pitanje sata. Ljudski faktor je najgori. Krivi smo mi.

Kod pumpe postoje ležeće prepreke za usporenje brzine, a onda… Raspali jarane, „naberi stoju“ po pravcu i još malo nizbrdo. A skretanje u Radinoviće, Okolišće, prema Hlapčevićima? Koga briga?

Vozači zaboravljaju da kad sjedaju u automobil imaju jednu nogu u grobu, jednu u zatvoru. Malo ih je savjesnih i svi nekuda žure. Vozači su i mještani pomenutih sela. Nema preskakanja. Pa onda ta nakarada od prolaza ispod autoputa, pa prijelaz za put do sela. Nikad dovoljno označeno, zaštićeno.

Kantonalna odgovornost, reći će mnogi… Teško da će kantonalne resorne službe uraditi nešto više. Mještani su ogorčeni, jer džaba sve molbe i upozorenja.

Da li su dodatni ležeći usporivači brzine morali biti instalirani? Pred skretanja u Radinoviće i Okolišće. Prokleti zakoni su vjerovatno zabranili takvu opciju, ali nisu radarske kamere koje bi se na tom pravcu višestruko isplatile i imale psihološki efekat.

Opet, kakvih kretena imamo za volanom… Pješački prijelaz na mjestu nesreće se vidi stotinama metara, ali slabo ko to poštuje.

Sjećam se nesreće gdje strani državljanin autom sa diplomatskim tablicama usmrti ženu kod propusta za Hlapčeviće. Dok još nije bilo autoputa, na cesti pored stare za Kakanj, poginuo je mladić.

Mještani okolnih sela su mi nabrojali niz manjih nesreća i priznali totalni nedostatak vozačke kulture. Semafora ima pa nema. Užas.

Voze pijani, drogirani, oni sa kupljenim vozačkim dozvolama. Znam da je kasno, ali se nešto mora poduzeti POD HITNO!!!

Svi smo mi svjesni svojih propusta dok vozimo. Sve kontamo, ma neće…

Tako su vjerovatno razmišljali i oni koji su živi, ali zbog skrivljenih nesreća vegetiraju kao zombiji. Iza rešetaka pravih, ili onih još gorih. Mentalnih.

Vruća glava bi još mnogo toga dodala, ali sabur je presudio da tekst sačeka par dana. Mnogi će ga i čitati hladne glave i shvatiti da lokalni novinari nisu Avaz koji se hrani ljudskim nesrećama.

(ViPromo 18.3.2016.)

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.