DEPRESIJA KOD DJECE: ZAGRLJAJ JE LIJEK, RAZUMIJEVANJE TRAJNA TERAPIJA

| 02/11/2016

depresija-dijete

Kod bivših prijatelja. Djevojčica divnog imena od tek pet/šest godina sjedi u uglu, ja u neobranom grožđu. U centru zbivanja njih dvoje koji, odjednom, bukvalno počinju da vrište jedno na drugo. Razloge te nenormalne svađe ne mogu da navedem, ali mi je bila nedopustiva. Ne pred djetetom!

Djevojčica počinje da plače, prilazi majci, prilazi ocu, a njih dvoje se ponašaju kao da, tako mala, ne postoji. U toj neprijatnoj atmosferi izvodim je pred kuću i grlim. Svoje ručice sklapa oko mog vrata i govori:”Mama i tata se svađaju svakog dana”.

Tiho je to dijete. Pretiho za moja shvatanja. Tužno i utučeno. I to traje. Sluša uvrede i najčešće čuje “kurvar”, “kreten”, “glupačo”. Psovke je teško pobrojati. Fali joj porodične topline i ljubavi. Jedina radost je odlazak u vrtić, tamo je svoja na svome. Ali, opet tiha. Žalila mi se ta moja bivša drugarica da vaspitačice govore kako je često sama, nezainteresovana za igru i druženje sa drugom djecom. Dječake ne voli, sklanja se. Žalila se i da je često bolesna, a da ljekari to liječe antibioticima. A nju, tako malu, bole tijelo i duša. I sve oko nje trpi. Ne bi trebalo biti stručnjak i ovo zaključiti.

Ja sam se sklonila, rekla da nije u redu da to rade pred njom i ispala neko ko se petlja u porodične odnose. Ta priča u to vrijeme uticala je i na moj život. Bilo mi je loše. Danima. Sedmicama. Ali, djevojčica divnog imena nije “pobjegla”. Živi tako i danas, a ja nemam način da joj pomognem. I svakog dana se sjetim. Bože, kako li je?

Depresiju nisu izmislile nove generacije. Stara je koliko i civilizacija. Ona nije moderna bolest, mada je u posljednje vrijeme ima sve više. Jer, da, svakodnevica zna biti veoma bolna. A nije bolna samo nama, zbog posla i trke za redovnom platom i punim stomakom i frižiderom, već i onim najmlađim. Dobro ste čuli, može da pogodi i dijete tek poniklo, od onoliko ljeta koliko možemo da nabrojimo na prste ruke. I ono pati, na nama je, bez obzira na probleme, da prepoznamo i pomognemo na vrijeme.

Jasna Dragišić, TA praktičar i hipnoterapeut, kaže da je adolescentski period možda najkarakterističniji za većinu psihičkih promjena, međutim ovog stanja nisu pošteđena ni djeca između šest i dvanaest godina. Kod mladih depresija ima mnogo oblika, a ponekad simptomi nisu očigledni. Čak se znatno razlikuju od onih kod odraslih.

“Mladalačka depresija je teška za uočiti jer, za razliku od odraslih, ispoljava se u naletima. Depresivno raspoloženje je često zamijenjeno iritabilnošću, blagim mršanjem koje se u ovom uzrastu teže prepoznaje. Česta su i diskretna povlačenja i pritužbe na somatske tegobe. I školski uspjeh zna biti ugrožen, kao i igra kojoj se dijete sve manje posvećuje. Djeca teško verbalizuju unutrašnje teškoće pa se njihovo tijelo izražava umjesto njih. Naka djeca će manje jesti, manje se igrati i izgledati utučeno, dok će drugi biti hiperaktivniji, razdržljiviji, pa čak i agresivni”, objašnjava Dragišić “Loli”.

Osluškujte svoje dijete i lakše ćete prepoznati promjene. Ono može, kažu psiholozi, da ima depresivna raspoloženja koja su sastavni dio razvoja. Na primjer, može da ima regresivna ponašanja (nezrela za uzrast u kome je) kada ne podnosi razdvajanje od roditelja, recimo. Ovo je prolazno, ali može da traje do ulaska u pubertet. Ali, to ne bi trebalo da nas zabrine, jer djeca rastu.

Teško je biti dijete, jer mi odrasli često ne razumijemo ili nemamo vremena da razumijemo. A moramo. Dijete može da ima teškoće da se prilagodi nekoj promjeni, a onda govorimo o reakcionoj depresiji. Uzroci mogu biti različiti, a duže odvajanje je posebno osjetljiva priča. To mogu biti odvajanja od roditelja, smrt, preseljenje, polazak u školu…

Odgovor na ono roditeljsko “kako da pomognem” nije jednostavan. Spremnost za razgovor je u većini slučajeva dobro rješenje. Međutim, i ovo može da bude kontraproduktivno ako smo suviše uplašeni i osjećamo se bespomoćno. Takvi možemo imati neodmjerene reakcije, da, na primjer, zaplačemo ili da iskažemo neke nerealne strahove. U slačaju agresije kod djece, usljed depresije, kažnjavanje može isto tako da bude kontraproduktivno jer nema nikakav uticaj na uzrok ponašanja. Dijete koje ima teškoće u svakodnevnom funkcionisanju, koje traju duže od mjesec dana, je zabrinjavajuće i alarm da se dešava nešto što ne može niti bi trebalo treba da prolazi samo.

“Slučaj dječije depresije često zahtijeva pomoć. Neophodan je kontinuiran rad sa djetetom na prihvatanju sebe ili određenih okolnosti, ali i savjetovanje roditelja. U iznimnim slučajevima nužna je farmakoterpija, tačnije određeni antidepresivi koje propisuje psihijatar. Adekvatna i kontinuirana stručna pomoć u kombinaciji sa promjenama u porodičnim odnosima ili reakcijama može da bude dobar parametar za uspješan i dugotrajan oporavak”, zaključuje Dragišić.

Ako ste odlučili da stvarate porodicu, ako ste je stvorili, onda se potrudite da kuća bude dom. Da djetetu bude sklonište i utočište. Da ima kome da se obrati. Obratite pažnju na ono što vam priča, imajte razumijevanja za njegove strahove i probleme. Ono kroz šta prolazi često ne zna da objasni, ali roditelj ste, a to podrazumijeva čitavu lepezu odgovornosti. Zagraljaj je lijek, razumijevanje trajna terapija. Neka ova priča dođe do bivše drugarice.

(Žana Gauk, Lolamagazin)

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.