ARGENTARIUM

| 12/07/2018

23 godine. Znam da Srebrenica broji mnogo duže, ali ovoliko tužno već 23 godine. Čitav jedan mali životni vijek. Stablo koje je posađeno prije 23 godine odavno je krošnjevito i stameno. Dijete rođeno prije 23 godine već odavno je punoljetno, možda zaljubljeno, možda zaposleno. Fatima nije bila te sreće.

Piše: prof. Mersiha Sarač

Godinama već jedna, dvije, sedam, dvanaest ili bilo koji broj od dvjestošest ukupnih kostiju ljudskog skeleta, nakon prethodno urađene i potvrđene DNK analize, prestaje biti broj i dobiva ime i prezime prilikom ukopa, smještajući se u krevet u  zelenoj dolini krvi, tuge, suza, bola i opomene.

Jedne godine, na godišnjicu genocida u Srebrenici, na Gradskom groblju u Visokom čula sam rečenicu majke majci, koja mi je zaledila krv u žilama, iskrivila usne u neku užasnu grimasu i zabranila da pustim krik! Čemu krik, kad se onoliki krici i vapaji u julu hiljadudevetstodevedesetpete godine nisu čuli?!

„Reci, hvala Bogu! Ti sad znaš gdje su ti. Ja ni jednog našla nisam!“

I onda uzdah. Uzdahnuše obje. I tužna majka  i majka tješiteljica! Majka koja je plakala samo zamuknu. Nekad vjerovatno lijepo lice, okamenilo se,  poput stijene na morskom žalu izbrazdane burom.

Ove godine čula sam još jezovitiji monolog: „Gospodaru Voljeni, poživi me! Ako umrem nema mi ga ko naći! Daj da ga što prije nađem i onda me vodi s njim! Lijepe majkine kahvene oči!“

Pogledah te uplakane oči majke i u trenutku pomislih da su i one nekad bile kahvene, al ih suze ispraše u boju gline.

Posmatram kamion s tabutima, zakačene crvene ružice , majke glade ceradu kao da miluju vlastito čedo. Šalju dove, fatihe, tihe molitve i nijemi vapaj. Posmatram lica ljudi na ispraćaju. Kamena, nijema i siva!

Padoše mi na um sva stradavanja Bošnjaka i genocidi. Da, pluralom izražena riječ o svjesnom zatiranju jednog naroda, njegove kulture, vjere, običaja i jezika. Kolju nas, a mi dobrohotni i milostivi nikako da uzmemo pouku! Ko ne uzme pouku iz majčine suze, iz ranjenog srca sestre blizanke, iz tužnog oka kćeri koju otac nije predao njenom mladoženji, osuđen je da mu se povijest ponovi.

Emotivno zbrkana izlazim s groblja u koloni zašutjele mase. Svako od nas na svoj način doživljava tugu mada nas kolektivno boli.

Višegrad, Srebrenica,  Zvornik,  Lješevo,  Žepa,  Ahmići,  Ravno,  Perućac,  Drina… Toponimi obilježeni tugom, zaljeveni krvlju. Ponavljam u glavi imena mjesta, predjela, rijeka, planina… Ponavljam i mislim nemoj da se ponovi!

Bože, ne daj da se ponovi! Bože, osvijesti moje Bošnjake! Bože, ujedini ih i osnaži! Bože, pomozi nam i daj nam da uzmemo pouku! Bože, smiluj se majci, sestri, kćeri i ženi, ocu, bratu, sinu i mužu! Bože, uputi nas i oprosti nam naš nemar prema sebi!

Bože, kazni nas ako oprostimo i zaboravimo!

Amin!

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.