banner ad
banner ad

JOŠ MALO O ČATIĆKOJ

| 17/07/2018

caticka

Ovo je zgrada o kojoj vrlo rado pričam. Ne znam zašto smo je zvali “Čatićka” kad druga zgrada nosi taj naziv, al’ eto.  Nisam živio u njoj, ali sam bio jedan od sretnika da me kroz dječju igru obrazuju sjajne osobe koje su u njoj odrastale i postale ono što se kaže uspješni ljudi kojima se jako veselim kad navrate u grad.

Povod dopunjenog izdanja iz 2013. godine su aktuelni radovi na legendarnoj terasi, jer sve mi se čini da nestaje materijal zvani katran kojim smo se “upisivali” sa lijevog boka. Nismo znali za onu: “Imena luda, nalaze se svuda”, ili nismo htjeli znati. Sa terase osim “upisa”, znali smo mahovinom koje je bilo u izobilju, gađati pošten svijet. Veći snijeg značio je skakanje sa terse na trafo stanicu ili pored nje. Nije da nam je mrsko bilo hapati kancelarijski materijal i digitrone Veleprometa i Metal građe kroz male prozore kancelarija tik iznad terase. Nešto novo će uskoro biti u kancelarijama gdje su donedavno boravili Vemaši i Doktori i Čarobnjaci. Prije pet godina tekst je izgledao ovako:

ČATIĆKA

Zgrada sa legendarnim brojevima 28 i 30 imala je dva haustora i podrumske stanove koji se u to doba nisu baš zvali suteren.

Od koga da počnem? Moj balkon bez balkona imao je pogled na sobu gdje je vrijedno učio Dragan Filipović. Njegov brat Siniša (boem, ratnik, radnik) je još uvijek tu. Koliko prolaza po sobi tokom spremanja ispita. Pričalo se da je diplomirao sa svim desetkama. On sigurno nije bio jedan od onih koji su se pentrali preko tavana na krov i dvogledom špijunirali komšiluk.

Mi smo ko djeca pratili vratolomije Ace, Bate, Melvina i Baje. Ne znam da li im se nekad pridruživao Edo Budalica kojeg smo opet gledali kroz podrumski prozor kako vrijedno trenira boks, udarajući u boksersku vreću. Jasko, Edin brat sigurno nije.

 Aco i Bato Marković imali su veliku podršku od oca Duleta i bilo je čestih marisana nakon kojih je boem Dule žestoko reagovao braneći sinove. Čika Dule… snažan čovjek u bijeloj potkošulji uvijek se pokušavao sunčati na uskim balkonima.

 Almasa pamtim kao dobrog košarkaša sa dobrim dresom. OKK Visoko ili neki drugi. I njega i sestru Almasu pamtim kao ozbiljnije koje smo rjeđe gledali u nastupima oko zgrada.

 Bajo je uživao u muzici, snimanju iste. Fora bi bila kad parkira Poršea. Svog ili Melvinovog ne znam, ali tada je način dizanja farova nama kao djeci bio interesantan.

 Gordan Gogo Čulum je bio poput Bate vezan za FK Bosna. Jedinu ocjenu deset dobio je kada je postigao pet golova u tadašnjoj Republičkoj ligi. Nekako uz njega često vežu Ninu, ali Nino nije stanovao kod nas. Gogin brat Dragan- Gage (opasan kolumnista) često navrati do braće po sijelima. Sa mnom tupavo ne popije ni kafu, a Mirso Burić ga vazda pravda.

Amna Oručka je već bila mlađa malo, tako da se u kombinaciji sa bratom Tarikom koji je bio naših godina često igrala sa nama PLANOVA. Naravno, kad ih tata TAMBA pusti. Tada je u Čatićkoj zgradi živjela i djevojka zvana Mila čije ime sa nekim od mojih junaka još uvijek stoji u srcu na fasadi. Dubok unos ne izbriše ni vrijeme, kao ni ove moje fragmente iz djetinjstva.

 Tijanu više pamtim sa fotografija iz kasnih sedamdesetih. Alica je tu, a Tijana koja nam je spremala školske predstave… fakat ne znam. Naravno, pamtim ja i Melvinov Kawasaki i padove nakon kojih je hodao sa fiksatorima i štakama. Melvin je u zemljama BENELUX-a, ali je najveći fleš bio kad mu se malac zaključao u kolima ispred legendarne Šestice. Ubacili smo drugo dijete kroz mali otvor od gepeka koje je otključao auto.

Mladen i Brano su bili dosta stariji od nas, ali su često rekreativno igrali sa nama lopte kod obdaništa.

Amra Dizdarević je uvijek imala osjećaj za „funkcije razne“(OSVIT), ali je garaža njenog oca Age bila tako nagodna za skakanje, kao i dvije garaže preko kojih smo se penjali na legendarnu TERASU. Čika Ekrem bi se vazda ljutio, bojeći se da ne propadnemo na auto unutra.

Almasa ću zamoliti da me podsjeti malo na likove Lilje i Slavice Tubić, Alme i Zine. Velo i Tanja Marković su već bili generacija koja je odrastala sa nama.

 Teti Jasminki smo vazda nosili ruže pokradene u obdaništu, čika Hamdijica bi nas onako znojne dovodio u stan na topli Lero čaj iz bokala. Naravno da uvijek neko bude preskočen. Dragan i Danijela Ilić, Aco Popić i njegova sestra recimo, koji se više stapali sa našom rajom. Kod Srećka smo najčešće igrali poklape i pokera u klikere i sličice. Zora nas je često kontrolisala sa balkona i prijetila da će prijaviti ko je porazbijao loptom prozore na obdaništu. Nikad to nije uradila.

 Podrumi Čatićke zgrade kao i TERASA bili su mjesto prvih sitnih kockanja, igranja zaloga. Rijetko smo mi odlazili na stadion gledati Sigmu i Žaraša kako igraju pokerice.

 Naš domet bio je žmira, igra PLANOVA i krađa lubenica. U jednoj noći nestalo ih je 17. A više noći bolio nas je stomak.

 U sat vremena tipkanja nisam uspio skoro ništa, ali Čatićka zgrada i njeni nekadašnji stanovnici mogli bi napuniti ovaj moj skromni SPOMENAR.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.