banner ad

ZLATNE BOJE JESENI U VISOČKOJ DOLINI

| 31/10/2016

visoko jesen m

U samo zlatno predvečerje, na obali Bosne, sretoh starca tužnih očiju. Već na tri pločnika od njega, osjetih kako svaka njegova bora kazuje novu priču. Prožima me strah i drhtim opkoljena njegovim tamnim pogledima razmišljajući o tome kako se ne mogu pobrojati sve priče koje je upamtio.

A jesen je, tiho doba godine koje samo po sebi pripovijeda razne nam priče, oslikava uspavane uspomene preko svih boja ovog lišća. Na odsjaju rijeka, na njihovom spajalištu, tiho žubori voda govoreći sva objašnjenja riječi ‘prolaznost’. A starčeve ruke, dvije prosuhe grane što vire na krajevima rukava crnog kaputa, njišu se kao bijele zastave.

I napokon, pogledi nam se susretnu pa se starac blago osmjehnu i reče: ”Sinko, gledao si jesen i gledat ćeš još dugo godina. Brojat ćeš ptice koje odlaze, udisati mutne mirise drveta i truhlog voća… Gledat ćeš i mlado jesenje sunce i možda ćeš biti u drugom gradu, na obali neke druge rijeke. Bit će plava, bit će zelena ta rijeka, možda i ljepša nego Bosna… Ipak, sinko, zauvijek ćeš pamtiti visočke jeseni. Takva jesen se ne uklapa u ramove drugih jeseni jer ovaj grad još uvijek ima srce. I imat’ će sve dok mi to budemo željeli”.

visoko jesen1

Ispratih mišlju njegove nečujne i lahke korake. Ne znadoh šta reći ni tada, a ni godinama kasnije.

Ali dođoh jednom opet tamo i opet bijaše baš ista ona jesen. U daljini se začuo smijeh neke nove djece, a ja bijah starac u crnom kaputu.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.