banner ad

VISOČKI HEROJ – TEUFIK TUFO BUZA

| 16/06/2017

teufik-tufo-buza

”Kad zemlja krvari, kad je tuku i kad hoće dušu da joj ubiju, kad najhrabriji njeni sinovi svojom snagom i svojom ljubavlju grade njene bedeme…”

Napadnuta je Bosna, ruše je i nemilosrdno ubijaju njene ljude. Bosanski narod je ustao da je brani, a najhrabrijima samo smrt može stati na put i pokositi ih, ali ih nikada ne može izbrisati iz naših srca već samo pojačati ljubav i zahvalnost.

Pao je naš najveći borac, Tufo Buza, junački, u svojoj junačkoj posljednjoj akciji rastjerivanja četničkihj bandi što nasrću na naš grad i naša sela. Junaštvo je uvijek bilo dio njega, zaiskrile su suze u našim očima, očima svakog našeg borca i bol u grudima i nismo ih se stidjeli. To je tuga za onome kojemu smo se divili i to je muški kao što je i muški braniti svoje kuće, gradove, domovinu i pasti za nju. Nismo se stidjeli naših suza i šutnje jer svi smo ga voljeli, našeg dajdžu velikog srca, neustrašivog i samo na pobjedu spremnog komandira naše čete, specijalne jedinice…” – Bilo je to tako rečeno, 18. juna 1992. godine, na mezarju Piskavice, na dženazi rahmetli Teufika Buze, visočkog ratnog junaka.

Teufik- Tufo Buza rođen je 13.5.1950. godine u Malim Trnovcima. Nastanjen je bio u Porječanima sve do svoje pogibije u rejonu Krčevine, kota 679 (iznad Čekrčića) Visoko, 16.6.1992. godine. Po zanimanju je bio policajac – komandir jedinice za specijalne namjene Državne bezbjednosti SFRJ u Beogradu, a pripadnik SJB Visoko od 10.4.1992. godine. Nankon njegove pogibije, njegova četa dobija naziv ”Tufina četa”. Nakon smrti, proizveden je u čin pukovnika i odlikovan ratnim priznanjima ”Zlatni ljiljan” i ”Zlatna policijska značka”.

Tufo Buza je bio jedan od mnogo njih koji su dali svoje živote da bismo mi danas imali svoju zemlju, svoj jezik, svoje porijeklo, svoju naciju i religiju. Međutim, za Tufu se vežu brojne priče i odlikovanja kakva nema bilo ko. Velika hrabrost je boriti se, ali kolika je to hrabrost biti na čelu čete, voditi stotine i stotine mladih života iza sebe, majčinih sinova, mladih i tek procvjetalih cvjetova? Koliko srce mora imati čovjek koji je, sigurno i svjesno, svaki dan išao u moguću smrt zbog narednih generacija, zbog djece koja će poslije doći i koju on uopće neće poznavati, koja mu neće biti ni u rodu? I na kraju, dati život djeci koja se možda nekada neće ni znati zbog koga su živi i bezbrižni.

Danas, u vremenu kada svako od nas traži pravi uzor za sebe i luta po raznim stramputicama tražeći nekoga za koga bi se moglo reći da je bio heroj… Danas, u doba kada se gubi pojam o junaštvu uopće i danas, u doba kada je rođeno zanemarivanje bitnih stvari što je, zapravo, preteča zaboravu… Danas, u takvom vremenu, u ovom gradu, živimo mi, u gradu Visokom, u gradu gdje je prije dvije decenije krv umjesto kiše sapirala ulice i u gradu za koji su živote dali naši očevi, naša braća, naši djedovi, naše amidže, naše majke, naše komšije…

Malo se zna, a puno se priča. Puno se priča, a sve se, opet, zaboravlja. Zašto?

”Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo stići
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se živjelo.” Mak Dizdar

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.