banner ad

ŠTA ZNAMO O TODINOJ PEKARI

| 05/11/2014

visoko-todina-pekara

Često ulovim starije generacije u “BKC”-u kod Dževde i Neerke kako ih hvata nostalgija. Uz kaficu od pola markice uvijek krene meni interesantna priča. Teško je recimo memorisati priču jednog krupnog sjedokosog Zuhde Suše koji se kad kad otvori i krene prema mladosti. On me je “natjerao” da krenem u potragu za fotografijom TODINE PEKARE.

Kažu da se nalazila baš na ćošku “Vizije”. Nemam fotku. Poziv u pomoć šaljem Zdenxu, Maxu, Čaki, direktoru Bilaloviću… Ako je imaju, ne bi bilo loše rasvijetliti još jedan visočki kutak.

Po Zuhdinoj priči pekara vlasnika Todora Arnautovića- Tode radila je do 1962. godine. Zuhdo je bio pekar kod Tode od 1955. godine i na njemu je poslije Todine smrti 1962. godine ostalo da zatvori pekaru zauvijek. Kažu da je pekarski zanat u Visokom procvjetao nakon završetka pruge Šamac- Sarajevo gdje su bili zaposleni mnogi pekari, a onda otvorili privatne pekare.

U taj vakat pekli su se hljebovi od 5 do 9 kilograma, jer je takva potražnja bila. Više članova porodice živjelo je pod istim krovom. Vreće brašna su bile po 100 kilograma, a kršni visočki momci koji su istovarali brašno do kamiona ili sa vagona, znali su na sebe natovariti i po 400 kilograma. Dvije vreće pod ruke, dvije na ramena i nekih pet metara do pretovara.

Uto vrijeme najljuća rakija bila je 24 stepena, a pila se najviše dvanaestica. Kažu da se tad moglo piti cijelu noć i doći horan na posao. Bilo kako bilo, ovo je samo komadić visočke istorije prepričan po Zuhdinom kazivanju uz sok od smrekinih bobica u kafani kod Dževada i Neerke.

Lijepo bi bilo dopuniti priču i otvoriti neke nove. Doktor Aljo Šeki često zna spomenuti sokak čudnog imena niz koji je tekao Kraljevački potok i film “Sretni umiru dva puta” u kojem je statirao pored bardova jugoslovenskog glumišta. Ali o tom po tom, jer ne pitaj ništa, Šeki je to.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.