banner ad

ŠTA JE POTREBNO ZA DOBAR ODNOS RODITELJA I TINEJDŽERA?

| 06/12/2017

Iz pozicije porodičnog psihoterpeuta nemoguće je razumjeti pojedinca ako ga izdvojimo iz porodice, kao što nije moguće razumjeti porodicu ako njene članove izdvojimo iz razumijevanja konteksta u kojem je nastajalo njihovo pojedinačno pamćenje prošlosti i sadašnjosti ili izdvajajući ih iz socijalnog i kulturnog miljea.

Porodica predstavlja najvažniji i najuticajniji sistem za pojedinca, bez obzira u kom životnom dobu se nalazio. Svaka porodica se suočava sa razvojnim izazovima, a jedan od njih je svakako i stasavanje adolescenta (tinejdžera), odnosno ulaženje jednog od članova porodice u adolescentnu fazu. Burnost promjena koja se odigravaju u adolescentu utiče i na druge članove jer, kako smo već naveli, porodica predstavlja dinamičan sistem, piše Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije na portalu zenasamja.me. U ovom periodu počinju da se javljaju česta problematična ponašanja i česte žalbe roditelja upućene na djetetovu adresu. U odnosu roditelji-adolescent počinje sve više da dominira simptomatsko ponašanje, a da se zapostavljaju ostali kvaliteti članova u ovom odnosu.

Dešava se da u toj razvojnoj fazi svi članovi porodice postaju zbunjeni, ne razumiju jedni druge. Roditelji misle da se njihovo dijete odjednom promjenilo, da to više nije ista osoba, da je postalo bezobrazno, itd. Dok adolescenti doživljavaju da su od strane roditelja neshvaćeni, da ih roditelji osuđuju i ne vole Interpersonalna distanciranost članova porodice daje snagu problemima kao i što snaga simptoma utiče na sve veću interpersonalnu nepovezanost. Neadekvatna pomoć adolescentu indukuje još snažniju reakciju kod adolescenta, a ona još veću potrebu za pomoći i kontrolom kod roditelja koja je kontraproduktivna i tako nastaje začarani krug koji vodi samo pogoršanju odnosa.

U disfunkcionalnim porodicama članovi stvaraju rigidan i jednoličan interakcioni obrazac koji aktivira stalno isti i uzak repertoar reagovanja što onemogućava da se odnos obogati. Aktiviranjem ovih jednoličnih obrazaca u porodici onemogućava se razvoj njenih članova. Prekidanjem ovog simptomatskog ciklusa, porodica ima tendenciju da ga vraća. Međutim, sa svakim uspješnim prekidanjem, razvoj se blago pomjera naprijed.

Kako to izgleda u praksi?

Roditelji pokušavaju djetetu da zabrane i ograniče izlaske, a što oni više zabranjuju i kažnjavaju, on se sve više protivi pravilima i tako u krug.Zajednički obrasci u simptomatskim porodicama su: izbjegavanje konflikta, prezaštićenost, povlačenje i napuštanje, eskaliranje, suženost.

Potrebno je da se izvrši promjena ovakvog pogleda i pruži šansa članovima da sagledaju situaciju iz drugačije perspektive.

Okvir za pomoć problematičnim adolescentima zasnovan je na pretpostavci da interpersonalni kontekst adolescenta u konkretnoj porodici ima ključnu ulogu u razvoju i održavanju simptoma.

Od naučenog načina prevladavanja prethodnih razvojnih izazova, kao i od sadašnjih resursa, zavisit će uspješnost prilagođavanja porodice ovoj promjeni. Ukoliko je porodica pokazivala disfunkcionalnost u ponašanju u prethodnim razvojnim fazama, vrlo je vjerovatno da će to biti slučaj i sada.

Za adolescentnu porodicu normalna je i očekivana promjena koja prati razvojnu fazu, a koja je najčešće intezivna, složena I u izvjesnoj mjeri i bolna. To je promjena koja traje, ali i prolazi. U nekim porodicma prođe neupadljivo, kod manjeg broja otežano,a kod sasvim malog broja dramatično.

Glavni razvojni zadatak adolescentne porodice je povećanje fleksibilnosti za predstojeće promjene. To zahtjeva promjenu u svim subsistemima i suprasistemima. U samoj porodici mijenja se status njenih članova, porodični odnosi, granice, porodične uloge i pravila, distribucija moći i hijerarhija.

Kod patoloških (disfunkcionalnih) porodica bilježimo odsustvo promjena u razvojnoj fazi adolescencije. Psihološke tegobe se razvijaju kada porodica zbog svojih poremećenih interakcija ne može da “odgovori” i riješi ili prevaziđe razvojne zadatke ili kada se pojavi nevoljna kriza (koja podrazumjeva neki drugi stresni događaj, smrt, gubitak posla, bolest..) koja ometa ili onemogućuje te interakcijske procese.

Porodice sa adolescentom se mogu suočiti sa krizom koju karakteriše ispoljavanje problema koji dovode do sve rigidnijih obrazaca ponašanja i sve veće vjere svake strane, roditelja i adolescenata, da je ona u pravu.

Ono što je zadatak terapeuta u radu s takvim porodicama je da im ponudi različite perspektive i interpretacije problema, utvrdi mjesto konflikta i postepeno im osvješćuje posljedice i uzroke njihovog ponašanja, pokušavajući da promijeni interakcione obrasce, a ne pojedince, jer pozitivna promjena interakcionog obrasca probudit će pozitivan aspekt ličnosti svakog člana porodice, koji, ma kakvi bili, svi.

(Hayat/Foto: Ilustracija, Pixabay)

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.