banner ad

SNIJEG

| 10/01/2017

Voljela je snijeg, znao sam to. Obećao sam joj jednu ponoć pod pahuljama i jednu uličnu svjetiljku ispod takvog neba i jednu ljubav, čistu skoro kao taj snijeg što bi padao po nama.

Zakleo sam se: neću otići, gledat ćemo ga skupa. I vjerovala mi je. Nije se trzala, nije nikada zadrhtala. Slušala je jedno po jedno obećanje i tako melanholično čekala tu noć. Čekala je zimu, čekala je promrzla i tiha, ispod stare strehe one austrougarske zgrade. Vjerujte mi, čekala je i samo meni vjerovala kao da ja donosim snijeg i čuvam nebo i dajem ljubav. Nije znala da ljudska duša, duša odbjeglog đavola, nikada neće ustrajati. Ona, tako čista i nevina, vjerovala je.

Sama je brojala ponoć po ponoć. A ja sam istu tu ponoć, nasilu i nesvjesno, dao nekome ko ne voli snijeg. Mislio sam: čekat će. I čekala bi možda još milion godina da jutros nisam ugledao bijeli toranj s njenim imenom, malo uprljan susnježicom i skroz usamljen. Klonuo sam i konačno shvatio: ona nikada više ne može voljeti snijeg.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.