banner ad

SJEĆANJE NA DANE RAMAZANA

| 19/06/2016

visoko-ognjen-krivosic-oggo-kolumna

Mjesec Ramazana je. Prisjećam se svojih studentskih dana i obuzima me neka sjeta, ono, kad se sav „raspilaviš“ od rahatluka…

Piše: Ognjen Krivošić

Uvijek sam volio gledati izlazak sunca, osluškujući svim čulima buđenje novog dana, predajući se kasnije dnevnoj vrevi i sudjelujući u njoj, da bih kasnije, u predvečernjim satima, u svojoj skromnoj studentskoj sobi, uživao u smiraju dana.

Pucao je iz te moje sobice pogled na središnji dio Baščaršije, a ona se u svoj svojoj ljepoti nudila oku i duši promatrača. Znao sam tako satima sjediti u skučenom prostoru potkrovlja pored otvorenog prozorčića i uz šolju kave, i promatrati prolaznike, prepoznavajući ponekad u njima i drage mi ljude. Intenzitet svemu, davalo je saznanje da me nitko ne može vidjeti, a meni sve kao na dlanu. Mogao sam i ne gledati, i po mirisima, zatvorenih očiju, točno odrediti koje je doba dana. Kako su samo mirisi roštiljnica, aščinica, ćevabdžinica, dražili moj želudac, čijim htijenjima najčešće nisam mogao udovoljiti (kao ni većina studenata). A tek miris svježe pečenih somuna?!

Volio bih negdje pročitati vjeran opis tog ugođaja. Priznajem, ja to i ne pokušavam, znam da mi ne bi uspjelo.

Srećom, rodih se i odrastoh u ovoj Bosni, zavoljeh je, a ona me prihvati, pa živim ne plašeći se da će mi biti uskraćeno nešto od onoga što bosanski skromni čovjek, svojom ljubavlju može ponuditi. Nema komšiluka kao što je to ovdje. To je posebno izraženo u vrijeme blagdana, nije važno kojih ni čijih, važno je da se skupa obilježava, da se pruža i uzvraća ljubav. Bosna je poznata po sofri, okruglom stolu, oko kojeg ima mjesta za svakoga čista i otvorena srca.

Ako bi me tko pitao kada da posjeti Sarajevo, predložio bih da to bude baš u vrijeme mjeseca Ramazana. Tada sve odiše čistoćom, smirenošću, iskrenom molitvom, mirisima, lakše se prašta, s radošću dijeli, kapije avlija i srca su otvorene.
Koje uzbuđenje dok vid naš čeka paljenje kandilja, sluh da se ispuni učenjem ezana, a onda slijedi okupljanje i druženje oko iftarskog stola.

Imao sam čast i zadovoljstvo puno puta prisustvovati iftarima. I sad se sjećam prvog poziva na iftar, kad sam se sa zahvalnošću, ali i strepnjom odazvao pozivu. Prelijepo je bilo te večeri, uz bogatu trpezu pila se hladna limunada, a i zapjevalo se. Danima sam poslije bio pod utiskom predivne večeri.

Nedostaje mi Sarajevo! Nedostaju mi ramazanski dani u Sarajevu! Nedostaje mi miris svježe pržene kave, običaja već dugo zaboravljenog, ali ne i u Sarajevu. Tako rado bih je popio iz fildžana uz rahat lokum. Koji ugođaj nepcu i nosnicama! Tko tome može odoljeti? Ja nisam mogao.

U ušima mi i sada pjesme koje moja generacija ne sluša često. Ne znaju što propuštaju! Može li išta, kao sevdalinka, razgaliti dušu čovjeku? Molim se da i u budućnosti budem nagrađen prijateljstvima, da budem dio života dragih mi ljudi, a oni da su dio moga.

I kad iftarski top označi kraj ramazanskog posta, oni će znati da sam uz njih, iako fizički nisam s njima.

Objavljeno u: Hronika, Osvrti

Komentari zatvoreni.