PIJANIST IZ NAŠE ČARŠIJE – BARTOLOMEJ STANKOVIĆ

| 18/10/2016

visoko-elma-bato2

„Imao sam neki maleni sintsajzer. I tako, čim bi došla struja, jer bilo je ratno doba, ja bih odmah otišao da isprobam neka nova sazvučja na svom sintsajzeru“, počeo je da se prisjeća Bartolomej, uspješni bh. pijanist i docent profesor na katedri za klavir Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Saslušati njegovu priču je doista čarobno i nesvakidašnje iskustvo. Porijeklom iz Visokog, neraskidivo povezan sa svojim gradom, a opet dovoljno visoko da vidi ono što mnogi ne mogu i da osjeti ono o čemu muzika stoljećima priča – Bartolomej je u intervjuu koji je dao za portal ViPromo objasnio zašto je muzika važna i tako nesvjesno istaknuo one sofisticirane i rijetke manire koje posjeduju samo jezgroviti umjetnici.

Krivi su otac, majka i profesorica Bahrija…

Njegova majka Marjana je oduvijek voljela pjevati. Mlađi brat Stefan i sestra Sara su završili osnovnu muzičku školu, smjer harmonika i klavir, a otac Damir je kao dječak počeo učiti trubu, ali je brzo odustao. Međutim, Bartolomej je pokazao da u muzici nema odustajanja. Muzika zahtijeva ustrajnost i strpljenje.

„Tek kad sam bio treći razred, 1996. godine, Fra Danimir Pezer mi je pokazao prve note iz Škole za klavir Ferdinanda Bajera. Bilo je to nekad u zimskom periodu u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci i sjećam se da sam jedva čekao da to prođe, da se mogu ići igrati s bratom. Tek 1997. godine u martu sam započeo učiti klavir kod svoje prve profesorice Bahrije Šabanović. Pianino na kojem sam odsvirao svoje prve kompozicije se danas nalazi u ŠOMO „Avdo Smajlović“ i u meni budi posebne emocije. Stoga, pored oca i majke, pored urođene simpatije prema muzici, ja najviše „krivim“ svoju profesoricu Bahriju koja je pored teoretsko-pedagoškog smjera na Muzičkoj akademiji u Sarajevu završila i smjer solo pjevanja i to u klasi čuvene Brune Špiler. I uvijek je na časovima pjevala melodije koje sam u kompozicijama svirao na klaviru.“.

Predrasude se mogu lako zaobići

Da, tako kaže Bartolomej koji, vjerovali ili ne, nikada nije naišao na kritike koje bi mogle upustiti sumnje u njegov san.

„Ljudi mnogo vole muziku i samo je pitanje njihovog odnosa i svijesti prema određenoj vrsti muzike. Bio bih u stanju za svaku osobu pronaći odgovarajuću kompoziciju iz repertoara klasične muzike koja bi joj se svidjela, bilo da je iz četvrti Montparnasse iz Pariza, ili pak iz Visokog, Moštra, Gračanice, Velikih ili Malih Trnovaca. To je najmanje važno jer su svi ljudi za mene jednako vrijedni, tako nas uče sve religije i ne bi smo trebali praviti razlike među ljudima. Ja sam tom zvijezdom vođen. Iako oduvijek postoje predrasude oko dosta stvari koje more Bosnu i Hercegovinu, mislim da se predrasude o klasičnoj muzici mogu lako prevazići. To dokazuju i održani koncerti u Visokom u protekle četiri godine.“.

Svi putevi vode u…

…Visoko. Mjesto gdje odrastamo zauvijek predstavlja nešto čemu se prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način vratimo. Kada je riječ o umjetnicima, emocije prema rodnom kraju su još više izražene i predstavljaju glavni izvor inspiracije. Na pitanje čega se najviše sjeća iz perioda djetinjstva, Bartolomej je ispričao:

Kao osnovac, gotovo svaki drugi dan sam odlazio u muzičku školu u Visokom. Nekad autobusom, nekad taksijem za marku, a nekad i biciklom. Vrlo često sam iz muzičke škole znao produžiti ulicom pa skrenuti lijevo do informatičke radnje InterComp i kod čika Mahira izabrati neku novu video igru za kompjuter. Vežu me moji prvi nastupi na koncertima muzičke škole u Srednjoškolskom centru, jer tada škola nije imala koncertnu dvoranu kao sada. Nekako još od odlaska na studije u meni je tinjala želja da se vratim kući i da kod kuće, a kod kuće je najljepše, stvaram, uživam i živim. I nisam se pokajao.“.

Visoko, Visočani i klasična muzika…

Ukoliko ste se ikad zapitali da li je Visoko adekvatna sredina za razvoj i prisustvo klasične muzike, vjerovatno ste negdje u sebi slutili negativan odgovor. Međutim, ovaj mladi bh. pijanist ne misli tako. Visočani su, kako kaže, već pokrenuti u tom smislu i ne smijemo se vraćati unazad. Također, zašto uporno zaboravljamo rad muzičke škole u Visokom koji je dug skoro pa pedeset godina? Ta duga tradicija je oduvijek uspješno održavana jer u vrijeme kada je Bartolomej nastupao, sale su uvijek bile prepune. Danas, nakon petnaest održanih koncerata, uvjeren je kako je odziv sve bolji.

„Prosječna dob ljudi na koncertu se ne može tačno odrediti. Mi radimo tako da za svakoga ima ponešto i da svako može odabrati ono što mu se najviše sviđa. Tako radim i ja! Ne volim ni ja baš sve kompozicije. Ipak, mislim da su mladi za nijansu odsutniji, a to ne bi trebalo biti tako“, kaže Bartolomej.

Zašto kod mladih uvijek postoji manjak zainteresovanosti za klasičnu muziku?

„Pa, da li je klasična muzika zainteresovana za mlade?“, upitao je Bartolomej i tako prikazao novi prozor za posmatranje.

„Mladima danas treba nešto što je cool, što će ih animirati i u čemu će i oni učestvovati. Jeste da je to poražavajuće kad uzmemo u obzir da su mladi u 19. stoljeću čitali puno više knjiga nego što danas čitaju, posjećivali predstave, koncerte, opere ali i to da su se puno više družili uživo nego danas.
Koncerti posvećeni Bachu koje smo održali u Visokom su pokazali da mladi mogu biti zainteresovani za klasičnu muziku. Po meni, princip je jednostavan. Ako mladi nisu više onakvi kakvi su bili u 18. i 19. stoljeću, onda i klasična muzika treba da ima drugačiji pristup, ali ne i da mijenja svoju originalnost.“

Na pitanje gdje leži temeljni problem, Bartolomej nije mnogo razmišljao o odgovoru.

Siguran sam da je problem u odgoju, kako onom školskom tako i onom kućnom. Školskom, u smislu neadekvatne i nedovoljne nastave muzičke kulture. Smatram suvišnim da učenici u osnovnoj školi uče note. Ako to neki od njih žele, neka idu u muzičku školu. Korisnije i ljepše je da odlaze na koncerte, predstave, da se upoznaju s djelima, ali ne samo na način da im se pusti sa CD-a i kaže napišite u kajdanke naziv djela, nego da djeca i dožive bit te kompozicije, ali i da pjevaju. Strašna je činjenica da je ministarstvo obrazovanja srezalo časove muzičke i likovne kulture na jedan čas sedmično. A upravo na tim predmetima se dijete može najviše kreativno razvijati.“

Bravo za medije u Visokom

„Ne mogu spominjati Visoko, a da ne iskažem svoju veliku zahvalnost svim medijima u ovom gradu. S obzirom da je svijet danas postao viralan, jako je važno i da se obavijesti o koncertima i svim drugim kulturnim dešavanjima u našem gradu poprate i medijski, tako da oni koji nisu bili mogu vidjeti što je bilo. Sviđa mi se što pojedini portali, uključujući i Vaš, pišu autorske članke posvećene pojedinim događanjima i daju svoj osvrt.
Jedan lijep primjer je kada je vaš novinar, Siniša Subotić, napisao da je na koncertu „Učenik i učitelj“ u sklopu festivala „Visočke večeri muzike“ bilo prohladno i da su trebale i dekice, dao je sjajan kritički osvrt na nepovoljne klimatske uslove u amfiteatru Kulturnog centra Altindag-Visoko i nadam se da će već do sljedećeg festivala biti puno toplije, pa će i publika moći više uživati. U suprotnom, održat ćemo koncert za pingvine.“
, našalio se Bartolomej, ali i savršeno pokazao zadovoljstvo koje izazivaju pozitivne stvari sa kojima mediji upoznaju javnost.

Cilj muzike je dirnuti srca

„Rekao bih da mi je podjednako drago i biti profesor i biti pijanist. Jer i u jednoj i u drugoj ulozi sam čuvar umjetničke tradicije, iako jako volim i narodnu tradiciju. Zato smo u Visokom mogli vidjeti i promociju knjige Esada Bajtala „Sevdalinka – alhemija duše“ kao i sjajnu prezentaciju „Čarobne goduške frule“ u zajedničkoj realizaciji Vehaba Halilovića i prof. mr. Lejle Džambazov, etnomuzikologinje. Divan je osjećaj podijeliti svoje osjećaje s drugima dok svirate kompoziciju koja vam se sviđa, koju je nekoć pisao neki muzički genije. I zar nije prelijep osjećaj oživljavati tog genija kroz vlastitu interpretaciju. U tom slučaju pijanist nije stvaraoc, više je reproduktivni umjetnik, ali ključ svega je da u tu reprodukciju unese svoju vlastitu ideju i osjećaje. I kada te osjećaje uspijemo prenijeti putem muzike na ljude koji nas slušaju, tad možemo reći da muzika živi. I tada će svi voljeti muziku, neće niko imati predrasude. Johann Sebastian Bach je rekao: Cilj muzike je dirnuti srca.“.

bartolomej-i

Prošlost, sadašnjost, budućnost…

„Kada se vratim unazad, posebno mi je drag koncert kojeg sam održao u sklopu Visočkog ljeta 2011. godine. Koncert je nosio naziv „Putovanje kroz muzičke epohe“ gdje sam odsvirao djela baroka, klasike, romantike, impresionizma i moderne. Tada sam izveo i jedan eksperiment i publici sam riječima dočarao pojedine kompozicije. Uspjeh koncerta je bio odličan, a meni velika smjernica kako nastaviti dalje. Nikad neću zaboraviti susret nakon koncerta sa svojim nekadašnjim nastavnikom matematike Zijadom Kadrićem koji mi je rekao da mu se posebno svidjela Beethovenova Sonata Les Adieux gdje sam objasnio da se na početku čuju poštanski rogovi, jer odlazi Beethovenov prijatelj Nadvojvoda Rudolf zbog Napoleonove opsade Beča. Nakon tog koncerta, nizali su se koncerti posvećeni Debussyu, Bachu, Mozartu, a zatim i domaćem kompozitoru, Visočaninu Avdi Smailoviću kada sam osnovao i festival, koji je nakon godinu dana morao dobiti svoje drugo ime.
Ovogodišnji festival „Visočke večeri muzike“ ugostio je eminentne ljude koji se bave muzikom u Islamu, ali i sve učenike i učitelje ŠOMO „Avdo Smajlović“ Visoko, škole u kojoj sam nekada bio i učenik, a kasnije i učitelj.
O dešavanjima planiranim za budućnost mogu samo reći da će biti raznolika i zanimljiva, bolja od svih prethodnih, te ako bude podrške koja do sada nije izostajala, uživat ćemo u zanimljivim i šarolikim zvucima klasične muzike“
, obećao je Bartolomej pred sam kraj ugodnog razgovora.

Ljudi, to je tajna muzike!

Pjevati, pjevati i samo pjevati! Baš svi muzički instrumenti su na ovaj ili onaj način imitacije ljudskog glasa. Muzičke instrumente je stvorio čovjek i oni nisu savršeni, ali ljudski glas je stvorio najveći Stvoritelj i tako je ljudski glas najsavršeniji muzički instrument. I kako ne imati ljubav prema muzici? Svaki čovjek na svijetu voli muziku, ona je dio njega. Samo je pitanje koliko ju je osjetio unutar sebe.

Čuveni hafiz Sulejman Bugari je u Visokom rekao: „Morate pronaći svoj životni ton.“ U protivnom, život bi vam mogao biti monoton.

„Moja tajna je da sam bio strpljiv i imao pogled u daleku budućnost. Barem u svijetu klasične muzike nema instant uspjeha. I ako slučajno i bude, to nema dalekosežne posljedice. Ja želim i u šezdesetim godinama života svirati djela Bacha i Mozarta, dok raznorazni celebrity pjevači i pjevačice traju jednu sezonu“, rekao je ovaj uspješni momak iz našeg komšiluka i izrazio želju da ovu priču završimo još jednom pričom.

„Kada je žena ugledala na pijaci čuvenog Pabla Picassa, zamolila ga je da nacrta nešto na brzinu za nju. On je uzeo papir i olovku i za 30-ak sekundi nacrtao divan crtež. Žena je bila ushićena, a Picasso joj je na to rekao da to košta milion dolara. Žena je ostala zatečena i ukazala Picassu da mu je trebalo tek 30 sekundi, na što joj je Picasso odgovorio: „Ne, gospođo! Trebalo mi je 30 godina da bih mogao da nacrtam ovakav crtež za 30 sekundi.“.

Intervju uradila: Elma Smailagić

Objavljeno u: Kultura

Komentari zatvoreni.