OVAJ GRAD NIKADA NIJE TIJESAN ZA KREATIVNE OSOBE

| 08/08/2016

visoko-w1

On je u svojoj jedanaestoj godini došao u Visoko kao izbjeglica. Morao je te 1992. godine da sa majkom i mlađom sestrom ostavi svoj grad, svoj stan, svoju školu, svoj klavir, svoje drugove… Izbjeglištvom je započeo  novi period u životu…

Jednog majskog dana 1994. godine, njegovi novi drugovi, koje je stekao u našem gradu doveli su ga na prvi trening. Da, da, tog malog talentiranog klavijaturistu da trenira rukomet. Davno prije svega, „iskusno oko“ gospođe mame, profesorice muzičke umjetnosti, kao što se i podrazumijevalo, na prvim  kućnim časovima klavira procijenilo je nasljednu količinu talenta svoga sina. Srce joj je bilo puno sreće zbog toga, ali ni u snu nije mogla zamisliti da ti dugi, njegovani klavirski prsti mogu kvalitetno „baratati“ i rukometnom loptom. Klavirska muzika i rukomet, da li to ima smisla, neprestano je profesorica mama ponavljala svojoj sestri, kolegici u profesiji. Možda neko i pomisli da ima, ali njihov stav je  kategorično NE.

Izbjeglički dani i godine su prolazili, mali „rukometni Rahmanjin“ je nevjerovatnom lakoćom i samo sebi svojstvenom kombinacijom talenta sve uspješnije usklađivao školu, rukomet i muziku. Djevojčice su bile zaljubljene do ušiju u malog, crnokosog izbjeglicu, a on je spretno primao te udare emocija. One koje su voljele rukometaša zavoljele su klavijaturistu, a djevojčice iz osnovne muzičke škole počele su sve redovnije da dolaze na treninge mladih rukometaša.

Naš mali „rukometni Rubinštajn“ imao je tehničke mogućnosti i osjećaj za ritam, a da ne govorimo o kolektivnom duhu i drugarskoj noti. Orkestrirana putovanja na rukometne turnire mladih širom Evrope bila su puno više od običnog sportskog putovanja. Na jednom turniru u norveškom gradu Dramenu, mlade norveške rukometašice su on i njegovi saigrači, u šali, na tečnom engleskom ekipno „ubijedili“ da svi naši rukometaši moraju znati svirati klavir. Spominjali su im Franca Lista i pripovijedali o njegovim ženskaroškim skandaloznim vezama. U Beču su opet mlade rukometašice Južne Koreje ostale zapanjene kada su im mladi Visočani iskreno pričali o užasnim zvucima agresorske artiljerije.

Gospođa mama, profesorica muzike je i dalje insistirala na svome i vidjela samo muzički potencijal svoga sina, opravdano planirajući kako njen sin pomjera granice muzike, a mi smo znali da on voli rukomet i da mu je cilj izvršiti vječiti uticaj na drugarstvo kroz univerzalni spoj muzike i rukometa…

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je namjerna i nimalo slučajna!

Objavljeno u: Hronika, Osvrti

Komentari zatvoreni.