NERMIN ŠEČO: KAKO JE SLOBODA MODERNOG ŽIVOTA IZBRISALA BOJE I OKOVALA ČOVJEKA U SIVILO

| 02/05/2018

Već dugi niz godina mobilni uređaji u raznim varijantama postali su nam životni saputnici. Gotovo da nema trenutka u kojem ne provjeravamo e-poštu, na Instagramu dijelimo fotografije hrane, ljubimaca ili stopala koja brčkamo u moru, tvitamo, fejsamo ili činimo neke slične radnje. I propuštamo svakodnevicu. Mobiteli su postali fokus našeg života. Nedavno sam pogledao film koji me je natjerao na razmišljanje. Savršeni stranci.

Premisa je vrlo jednostavna, naime, sedam dugogodišnjih prijatelja se tradicionalno sastaje na večeri. U toku razgovora povela se priča o modernim tehnologijama i mobilnim telefonima. Ne idemo nigdje bez njih, oni su nam kao igračka iz djetinjstva koju ne puštamo iz ruke i ne damo je nikome. Izvade mobitele na stol i dogovore se da pročitaju naglas svaku poruku koja dođe bilo kome od njih i jave se na zvučnik. Interesantno, zar ne? Koliko nas bi zaista bilo voljno pristati na to?

Činjenica je da su mobiteli u današnje vrijeme postale crne kutije naših života. Svaki dan zapisuju podatke i sve naše želje, strahove koje ispričamo jedni drugima. Neko je jednom rekao: “Kad umrem obrišite mi memoriju na mobitelu da se ne brukam“.

Ljudi ne komuniciraju iako nam stoje sva sredstva komunikacije na raspolaganju. Nema one prave, interpersonalne komunikacije. Život smo zamijenili „životom“ a razgovor licem u lice mobitelima i statusima na Fejsu, i još uvijek se pitamo šta to s nama nije u redu? Sve. Apsolutno sve. Dopustili smo da nas potreba za bliskosti, povezanosti i olakšavanjem života pretvori u robote. Moderno je društvo otuđeno, čovjek je prestao živjeti vlastitu bit. Stvoreni smo da budemo slobodni i sretni. Postali smo robovi navika i posla. Rob nikada nije sretan i uvijek će pokušati osloboditi se okova.

Ljudi se boje pričati o svojim strahovima, snovima, željama. Lakše je živjeti u tišini i čuvati svoje tajne u maloj crnoj kutiji nego ih reći osobi s kojom si proveo godine. Supruga nezadovoljna a muž ne obraća pažnju na nju. Svaki dan im je isti. Dođu s posla, ona oko djece, ručka, posla. On izvali noge i gleda utakmicu, igra igrica. Izležava se. Umjesto zagrljaja u kuhinji i šapata: ,,Želim te poslije kada djeca zaspu“ ona dobije:,,Jel ručak gotov? Makni se, smetaš mi.“

I onda odnosi tonu, propadaju, a ljudi to ignorišu. Svi kriju neke tajne, niko nije iskren. Zašto je to tako? Zar je stvarno do toga došlo da svoje tajne krijemo u malim crnim kutijama? Koliko smo zaista sigurni da nekoga poznajemo u današnje vrijeme? Da li brakovi naših prijatelja zaista funkcionišu ili su samo farsa za javnost? Oni osmijesi na njihovim licima kada smo im u gostima, jesu li realni li samo fasada? Živiš li u komfor zoni slabih osjećaja i blijedih boja? Ima li u tvojem srcu sreće? Hodaš li sa srcem u rukama? Ili pognute glave, kao svi oni pored kojih svakoga dana prolaziš?

Možda krijemo im neku tajnu, malu i slatku ili veliku i mračnu.

Nermin Šečo

Objavljeno u: Osvrti

Komentari zatvoreni.