banner ad
banner ad

NE MOŽETE DJETETU KUPITI MAŠTU U PRODAVNICI S IGRAČKAMA

| 14/10/2016

dijete-i-masta

Tog jutra dječak se igrao u bašti iza stare kuće. Čučao je bos među redovima paradajza i krastavca. U malu šerpu ubacivao je zemlju i iz plastične čaše dolivao vodu. Pravio je blato. Radio je to vrlo pažljivo, bilo je važno da smjesa ne bude ni previše rijetka ni previše gusta. Mješao je zemlju do željene gustine i onda je muljao kroz male dlanove, praveći loptice.

Rekao mi je da pravi farmu za životinje. Veliku farmu. Imaće obore, imat će kokošinjac, imat će i čardak za kukuruz i bunar za vodu. I traktor. Životinje još nema. Baba mu je obećala po jednu od svake naredne penzije, ako nešto ne krene po zlu. Pokazao mi je kako je zamislio njihovu zamjenu. Zrna kukuruza bit će kokoške, pasuljem će zamjeniti patke i guske, mladi kromir će stajati u oboru umjesto svinja. Po koji grumen zemlje i kamenčići bit će mačke i pas, to još nije odlučio. Sve to mi je ispričao i onda nastavio mirno da se igra, tražeći kraj nogu neku plastičnu čašu od koje će napraviti bunar da životinje ne bi ostale žedne.

Tog podneva bili smo u ogromnoj prodavnici dječijih igračaka. Police su pune. Roditelji se tiskaju oko njih, tražeći najbolju igračku za uzrast svog djeteta. I mi smo među njima. Na metar od nas plastični lonac priča i pjeva. Pjeva nekim lijepim dopadljivim glasom. Taj lonac, od ranije mi poznat, košta oko 4 000 dinara. Veličine je prosječnog lonca u kom se može pripremiti ručak za dvije osobe. Zamisao je da kroz određeni otvor djete ubaci određeni oblik. Kocku, loptu, trougao. Kada pogodi, lonac otpjeva nešto. I tako djete uči kroz igru.

Stanem ispred njega. Poznajemo se sa jednog pregleda kad je uspio da okupira Srninu pažnju. Htjela sam da joj ga kupim. Zato što sam odnedavno postala roditelj, zato što mi je prvo djete, zato što sam kao i svaki drugi roditelj „bolećiva“ na ovakve stvari. Onda se sjetim dječaka iz bašte. I njegove farme. I životinja koje nema, na koje čeka, koje možda nikada i ne stignu. Sjetim se njegovog ushićenja dok je svojim dlanovima stvarao nešto. Sjetim se kako šeta zamišljen po bašti, tražeći odgovarajuće kamenčiće koji bi trebalo da laju ili mjauču. Sjetim se uprljanih stopala i blatnjavih ruku koje krune sa klipa zrna da budu kokoške. Sjetim se osmjeha dok mi je pričao o svojim planovima. Bio je rješen da napravi najveću farmu ikada, bez obzira što mu mnogo toga nedostaje.

Zapravo ništa mu nije nedostajalo.

Sve što mu je trebalo u tom momentu jesu mašta i kreativnost. Sve ostalo našao je kraj svojih stopala i u velikoj bašti. Pogledam lonac. Stvarno lijepo pjeva. Kraj njega neka melodija koja djete treba da nauči brojeve. Slična cijena. Ništa ispod nekoliko hiljada dinara. Ništa raspjevano i pametno, a pristupačno za, na primer, roditelje dječaka iz bašte. Za njih postoji posebna polica, na samom dnu, sa nebrendiranim igračkama od jeftinije plastike, navodno sumnjivog kvaliteta.

Onda se sjetim sebe. Prije dvadeset i pet godina. Sjedim na podu sobe. Mama i tata se u trepezariji natežu sa majstorom oko grijača koji je riknuo i toga kako sad da ga zamjene, a da ne bude mnogo, jer je inflacija i nema se, a treba se kupati. Čujem sve to, ali se igram. Od kutije bombonjere, koju je mama dobila kao poklon od sretne porodilje (mama je babica), napravila sam kasu. Napravila sam i novčanice, raznih apoena, da ne bude „nemam sitno“. Iza mene, na raspalom trosjedu, poslagani artikli. Sve što sam imala u sobi, premjestila sam sebi iza leđa i polijepila cijene. Ja sam bila i kupac i nezadovoljni kupac i zahtevni kupac i prodavačica i ljubazna i nadrndana. Sve sam bila. I inspekcija. Nisam imala kao djete raspjevani lonac. Nije ga imao niko od nas. Imali smo lutke, auta, voziće. Jedine dvije vrijednije igračke dobila sam od tetke koja je radila kao poslovođa u robnoj kući Borovo. Bila je to plastična kuhinja sa dvije šerpice i priborom i mala šivaća mašina. Nisu pjevale, nisu pričale. Ne znam da li bih voljela da sam imala igračke koje današnja djeca mogu da imaju. Možda bih se silno radovala nekom raspjevanom loncu ili melodici. To sada ne mogu da znam. Mi smo se igrali sa onim što smo sami stvarali. Ko nije imao popularni monopol sam ga je pokušavao napraviti. Naše igračke bile su pjesak, grana drveta, kreda, papir, selotejp, masne boje, stolica, kanap. Pravili smo čuda od toga. Igrali smo se žmire, kompanije, policajaca i lopova, fudbala, školice, lastiša.

Nismo jurili pokemone, jurili smo se među sobom.

Nismo imali tablete da nam roditelji njima zapuše usta niti mobilne telefone da nas nauče selfijima.

Mi smo se ogledali u barama poslijee toplog ljetnog pljuska. Hodali smo bosi. Ležali u travi. Penjali se na drvo. Na jabuku. Na plot. Jedini raspjevani lonac koji smo imali je bio onaj koji mi raspjevamo, kada granom udarimo u njega. Mi smo bili dječak iz bašte. Spokojan, sretan, zaigran, sa ukočenim osjećajem za vrijeme. Bili smo zadovoljni. Ne sjećam se kako su nam roditelji „razvijali motoriku“ kada nije bilo raspjevanih pametnih igračaka koje pričaju sa nama. Ali niko nije ostao duduk, jer toga bilo nije. Vreme jurca. Svuda svega na dohvat ruke. Proizvođači igračaka zarađuju na bolećivosti roditelja koji kupuju igračke namećući detetu često svoj izbor. Stanovi nam se pune jeftinom i skupom plastikom koju naša djeca izgustiraju za jedno poslijepodne. Odbace ih, grabeći rukicom za plastičnom flašom ili šnalom za kosu ili daljinskim.

Te večeri, još se nije smrklo, prošla sam kraj bašte u kojoj je bio dječak. Poslednje zrake sunca hvatala su zrna kukuruza i pasulja. Iz obora je virio mladi krompir. Listovi ubodeni u zemlju pravili su hlad. Farma i nije farma ako nema drveća. Mogla sam da čujem kamen koji laje. I grumen zemlje kako glumi mačku. Bila je to prava farma. Zato što je on tako zamislio i zaželio i napravio.

On sada spava. Verovatno je nestrpljiv da svane, da odjuri u baštu i nastavi da se igra baš tamo gde je jučer stao, kao da ništa ne fali. Jer, ništa falilo i nije.

(Jovana Kešanski)

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.