banner ad

NASILJE JE STALNO PRISUTNO JER MLADI SAMO RADE PO MODELU KAKAV DAJE DRUŠTVO

| 09/01/2016

n11

Mjesto radnje: Može biti bilo gdje. Vrijeme radnje: 21. stoljeće…

Aktuelni su burni komentari u javnosti i nemir među ljudima koji datira od posljednjeg tragičnog događaja izazvanog nasiljem među omladinom. U vremenu u kojem živimo, ovakva vrsta nasilja je veoma učestala pojava. O nekim slučajevima se više priča, dok se neki jednostavno zataškaju. Problemi ove prirode često postaju globalni kada završe tragično, jer onda svako od nas, iz ovog ili onog razloga, počinje strahovati za svoje dijete.

Mr. sci. Nermina Vehabović – Rudež, psiholog/psihoterapeut, je za naš portal rekla nešto više o ovom problemu.

”Roditelji i nastavnici su ti koji moraju prepoznati eventualne signale koji govore da li je neka osoba žrtva nasilja ili eventualno nasilnik, posebno jer živimo u novije doba gdje imamo mnogo više oblika nasilja nego ikada, npr. današnje nasilje preko interneta gdje se mnoga prava krše.”.

Mr. sci. Nermina Vehabović – Rudež

Moramo se boriti protiv nasilja

”Svaki oblik nasilja se može spriječiti ako se prepozna na vrijeme. Mi danas imamo dobre zakone i prije svega trebamo raditi na provođenju tih zakona, te stvaranja ustanova gdje bi problematični maloljetnici bili smješteni. Kada se radi o nasilju, uopćeno govoreći, danas imamo dosta programa koji rade na suzbijanju istog. To su raznovrsne radionice gdje se radi i sa onima koji su žrtve, ali i sa onima koji izvršavaju nasilje. I jedna i druga skupina imaju nešto zajedničko, a to je manjak samopouzdanja.”.

Dom i škola moraju pružati sigurnost i razumijevanje djetetu

”Kada me pitate za posljednji tragični slučaj koji se desio u Sarajevu, moram istaći da nikada niko od nas ne može sa sigurnošću reći ko je kriv. Prije svega, nije zahvalno govoriti o svakom slučaju koji nije riješen i oko kojeg su ljudi i mediji digli toliku hajku samo u jednom pravcu! Takvi slučajevi se moraju posmatrati sa više strana. Vršnjačko i maloljetničko nasilje je prisutno i evidentno, kako u svijetu pa tako i kod nas, ali nikada ne možemo znati zbog čega se neka osoba odluči oduzeti sebi život. Ja kao psiholog nikada ne mogu znati kako će osoba reagovati čak i nakon razgovora. Nikada ne možemo znati šta se dešava u glavi nekoga drugog jer je bilo slučajeva gdje osobe izađu iz ordinacije psihijatra, izgleda da je sve dobro, ali neposredno poslije izlaska se ubiju. Ovo nije izolovan slučaj, adolescenti su inače skloni samoubistvima. To je jedan kritičan životni period u kome se to dešava. Imamo slučajeve o kojima se nešto više govorilo, ali ovakvih slučajeva je mnogo iako nisu medijski popraćeni.”.

Četiri glavna kruga za zdravo odrastanje: porodica, nastavnici, društvo, okruženje

”Maloljetnici uopće ne mogu odgovarati jer ih i zakon štiti do 18. godine života i sve do tada je odgovornost na odraslim osobama.
Čak i ako istraga policije dolazi do saznanja da je nasilje prethodilo samoubistvu u nekom od ovih slučajeva, opet ”zlostavljač” nije direktan krivac. On njega nije ubio. Ovdje se samo radi o sniženom samopouzdanju u tolikoj mjeri da je rezultiralo samoubistvom i to sve ukoliko se uopće radilo o vršnjačkom nasilju.
Bez obzira na razlog, glavni krivci su odrasli koji su u blizini djeteta. Prije svega, odgovoran je roditelj i onaj nastavnik koji sjedi prekoputa djeteta! Ako roditelji ne primijete, onda nastavnici trebaju- ako ne nastavnici, onda roditelji. To je jedan začarani krug odgovornosti određenih odraslih osoba u životu jednog djeteta.”.

Uvijek možemo preventivno djelovati!

”Mladi rade po modelu. Odrastaju u svijetu gdje imaju loše primjere i jednostavno rade ono što vide od društva, djeluju negativno zbog nezadovoljstva ili neuspjeha u školi, roditeljskom domu itd. Sve ovo se reflektuje da neko postane nasilnik ili žrtva.
Dijete to stalno pokazuje: može biti utučen, neraspoložen, duševno nemiran. Kada naiđemo na ove signale, dijete se mora odvesti nekom od stručnjaka. Tako se radi prevencija! Naravno, čak i tada, odgovornost je na roditeljima, oni su glavni odlučujući faktor za sve što njihovo dijete postaje i radi. Od djece se ne može očekivati odgovornost jer djecu tek treba da učimo kako da budu odgovorni.
Moramo pažljivo razgovarati sa djetetom, pažljivo ga gledati, postupati sa njim, roditelji moraju biti tu za svoje dijete prije svih!”.

Ne činiti ”policijsku” kontrolu nad djecom, nego promišljeno i pažljivo ”čitati” osjećaje djeteta kroz ono šta dijete radi, priča.

Objavljeno u: Hronika, Osvrti

Komentari zatvoreni.