banner ad
banner ad

MOJE RIJEČI ODJEKUJU

| 26/06/2017

Još od same zore sam mislila na tebe i žeđ za tobom više nije bila stihijska. Sva u bijelom, sva od sreće, krenula sam tebi.

„Udajem se, babo“, uzvikivala sam i prije nego sam stigla. Noge su bile lahke i nisam više imala tremu: reći ću ti lijepo i polahko kakav je, bit će tebi drago, babo. Teško je svoju voljenu curicu pustiti nekome, ali bit ćeš ponosan; i prije nego li se zapitaš u čemu su godine prošle – već će unuci trčkarati oko tebe.

Konačno ti dolazim, grlim te kako mogu, sve mi neka studen ulazi u kosti i  pitam se zašto nisi tu pa da zastrepim malo od tvog pogleda, da nam malo kuća bude dom, da se iz avlije začuje tup udarac sjekire i tvoj duboki glas. Toga sam ostala željna. Uskratio si mi obične stvari, a ja sam samo htjela da imam oca kao što su moji drugovi imali. Što će meni otac – junak ako je daleko?

„Nije se dosta toga promijenilo, babo. Dan se danom nadomjesti i tako prolaze godine. Dolazila sam ti koliko sam mogla. Sve je nekako krenulo svojim putem i više nisam djetešce koje si ostavio u kolijevki – ja se danas udajem, babo, i toliko te trebam. Nisam te trebala kad sam razbijala koljena, kad su me zadirkivali u školi, kad sam bolovala ospice i kad nisam imala bicikl. Tad čak ni na mezar nisam dolazila. Teži su oni sretni dani, babo, kad nemam s kim dijeliti osmijehe i muštuluke…“

Spuštam usne na bijeli kamen i ljubim ga. Da pamtim očev miris, možda bih ga prepoznala u kamenu.

„Nek je meni sa srećom, babo. Valja deverati svakome. Rat je prošao, ali mira nema, posebno ne u meni jer nekako svaki put odjeknu moje riječi kad kažem da sam dijete šehida…“, zaplačem, a sunce obasja mezarje. Ispred kuće su već došli svatovi.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.