banner ad

JEDVA ČEKAM POVRATAK U ŠKOLU

| 24/08/2016

ds

Danas sam svim drugovima pričao o tome koliko mi nedostaje škola. August je skoro prošao i jedva čekam septembar. To je moj omiljeni mjesec jer počinje nova školska godina.

Drugovi u mojoj mahali se ne slažu sa mnom. Znam da smo još mali, imamo tek po deset godina i ponekad nismo sposobni uraditi domaće zadatke. Ipak, ja volim školu. Tamo su moji drugovi, moji učitelji, moje najljepše provedeno vrijeme. Tamo je i djevojčica koja mi se sviđa, ali to niko ne zna.

Odbrojavam dane. Nedostaju mi tvrdi sendviči i JUPI sokić na slamku. Nedostaje mi tvrda klupa, ona do prozora, sva obojena alkoholnim markerima i zimi neizdrživo hladna. Nedostaje mi i nastavnik matematike koji mi se smije kada ne znam uraditi one teške zadatke.

A tek kako mi nedostaju knjige! I moja torba koja je, kako mama kaže, često teža od mene. Zato me dedo, kada se osjeća dobro, otprati do škole. Moji roditelji nemaju automobil kao roditelji druge djece. I majka se uvijek rasplače kada pažljivo i detaljno biram crteže na sveskama u supermarketu. Ne razumijem zašto plače kada je to jedan od najsretnijih dana na raspustu – miris svježeg papira i zelene HB olovke. A moja majka uvijek plače i šapuće ocu nešto da ja ne čujem. Kao da je tužna što više ne mogu koristiti stare sveske. Majko, zašto uopće misliš da ja volim one stare? Želio bih da me saslušaš, majko. Nemoj da ti bude žao što sam svakog septembra stariji za godinu. Nemoj toliko da brineš i da budeš tužna kada nemaš novca da mi daš. Novac je za one koji u školu dolaze da kupuju čokolade. I takvi su lijeni jer kupuju obojene knjige, a ja imam one crno-bijele pa ih obojim sam!

Jednoga dana, kada porastem i budem veliki, želim biti učitelj: da pokažem djeci tajne teških zadataka, da im stavim ćebe na stolicu, podijelim svježe sendviče i smjestim teške knjige u školski ormar. Tako im možda neće nedostajati škola kakva nedostaje meni.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.