banner ad

FAJRCAG

| 13/09/2017

Kolko god sam bio zauzet sa svojim poslovima uvijek sam nalazio vremena da obiđem stare insane i da sa njima oturim i promuhabetim koju. I dan danile obilazim Emina i Eminovcu, a dok su bili živi plaho sam volio unić kod Hadže i hanume mu.

Oni su ti imali pet šćeri, sve ljepša od ljepše, skromno su živjeli u malom kućerku punom radosti i smjeha. Imal išta ljepše neg u neuglednim kućicama vidjet kako sve sija, blista od čistoće i ori se od smijeha i pjesme. Nejma bezbeli. Kad god na njih pomislim pomislim na toplinu doma i bogastvo duše. Ulazio sam i u bogate kuće, da ti oči stanu od ljepote, al topline u njima osjetio nisam.
Nejse!

Počeše se udavat Hadžine šćeri po redu i po godinama sve dok s njima đuturumima ne ostade samo najmlađa i najljepša Hajrija.

Čitavo je Sarajvo znalo za Hadžine lijepe i vrijedne šćeri, a čulo se i do Visokog, jer su imućniji visočani vazda ženili sarajke. Haj što se čulo do Visokog neg se pročulo, nije ti šala, i do Njemačke od’kle su naši neoženjeni momci počeli dolazit da vode najljepše cure. Dojdi bi sa kolima kakvih u nas nije bilo i u nakim kaputima na kusove i istim takvim šeširićima. More bit bi nekoga i obanđijali sa svojim bogatstvom, ali Hadži nisu mogli pera odbit da bi se smilovo i dao svoju najmlađu i najljepšu šćer nakom gulanferu što više liči na kanarinca neg na insana i još da je vodi kod naših, ondašnjih najvećih dušmana. Jok.

Jenom jedan dođe skocko se, fin, majka ga ubila i traži Hajriju za se’. Sjeli oni oko mangale i turili kahvu. Nasu se kahva u fildžane, svi srknuše, a Hadžo izvadi duhankesu da smota cigar duhana, kad će ti onaj prosac za džep i tutnu Hadži pod nos nake stranjske cigare koje Hadžo, bezbeli odbi. Haj što je to uradio inekako, al kad Hadžo smota cigaru i stavi je usta, a ovaj ti brže bolje isuka fajrcag, njemački, nije ti šala, krehnu ga isprve da pripali Hadži cigaru, a Hadžo nimukajeta, ko da nejma ni njega ni fajrcaga ni vatre, neg on uze malo žara mašicama sa mangale i pripali.

Kreno momak sav sretan, konta, evo meni fine žene kad će ti njemu Hadžo:
Haj ti sad dijete kući pa kad dojdeš turi ciglu i crijepa u vodu pa kad se to rastopi ti se vrati i vodi Hajriju.
Ne mere se cigla i crijep otopit u vodi.
Ne mere se ni cigar pripaljivat fajrcagom pored mangale, sinko.

I tako je Hadžo vraćo prosce, nije što im je nalazio mahana neg što mu se nije davala šćer i ne bi li što duže ostala sa njima. Haj ti to sačuvaj, moj brate, pogotovo u onaj vakat kad se ljepota plaho cijenila i kad su momci bili spremni sve učinit da dojdu do one što mu srcu omili. U nas su znali rijet što je dobro i lijepo ostaje u mahali, tako se i Hajra udade u mahali jal zbog ove izreke, jal zbog oca i matere, ne umijem ti rijet.

Ovo je kuća od moje tetke, slikala sam je jer je puna života i svaki detalj ima svoju priču, veli mi Sabina Asiya, a u jednoj od ovakvih kućica nastala je i ova današnja priča.

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.