banner ad
banner ad

DNEVNIK SREBRENIČKE DUŠE – “SMRT IH NEĆE, A ŽIVOTA NEMAJU”

| 07/05/2014

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

…I ja sam iz Srebrenice

Kaže dječak, mladić, a sada već čovjek, dvadesetdevetogodišnjak.
On napisa Dnevnik srebreničke duše, on napisa Dnevnik 8372 duše Srebreničke, Bošnjačke, Bosanske.

On napisa Dnevnik i evo ga živog ovdje s nama hvala Bogu. Ali gdje su zlotvori, fašisti što počiniše genocid, nezapamćen zločin u Evropi, nezapamćen zločin na cijelom dunjaluku?!
Oni izvršiše genocid i ostadoše nekažnjeni.
Fikreta to boli i on nas podsjeća na fakat ne samo, da nisu izvršioci genocida kažnjeni, već nisu kažnjeni ni mračni ideolozi zločina. A, Bogami nisu kažnjeni ni oni koji su omogućili da se genocid izvrši nad nevinim, mirnim bošnjačkim civilima, i to na kraju XX vijeka u srcu Evrope.

Ovo je tužna knjiga. Nju kao što rekoh, piše dijete, mladić i odrastao muškarac u isto vrijeme.

Knjiga je tužna, ako se tako može reći, ali daje utjehu, daje nadu, daje osvetu. Fikret je svjestan da se ne može baš sve reći riječima. Ima toliko toga u Božijoj bašti što se mora doživjeti, proživjeti. Dakako, njegovo proživljavanje ned’o Bog nikom. Fikret pokušava i najvećim dijelom uspijeva prenijeti svoje iskustvo na nas da bismo shvatili suštinu, bit, smisao života uopšte.

Treba dobro, dobro znati život da bi se napisala rečenica: “Smrt ih neće, a života nemaju”. Kroz ovo briljantno napisano štivo otvoreno je u najmanju ruku nekoliko interesantnih polja, usuđujem se reći filozofskih kategorija koje su prisutne u svim filozofskim pravcima. Jedno od takvih polja je kategorija apsurda. Fikret se ovdje u dobroj mjeri namjerno ili nenamjerno približava Kamiju, Kerkegardu, Sartru i Horkhajmeru. Jer, kako objasniti apsurd da je preživjelim majkama i djeci Srebreničkim najveća sreća i radost pronaći kosti svojih dragih, pored ovoliko “dunjalučkih ljepota”.

Ipak, i pored svega već rečenog, a i onog što nismo rekli, sasvim sigurno je da autor ovog vrijednog djela – Fikret Hodžić, centralno mjesto daje djetetu. I, ne samo djetetu, nego odnosu roditelja prema djeci, odnosu djece prema roditeljima i dakako našem odnosu prema našoj djeci. Zašto smo škrti na riječima hvale prema našoj djeci? Zar smo zaista toliki egoisti? Zašto uskraćujemo sreću djeci? Smiju li djeca ispaštati zbog naše gramzivosti, pohlepe i okupiranosti profanim svakodnevnim životom?

Kao čovjek koji je bio par puta u Srebrenici i kao čitalac ove Fikretove knjige, prve ove vrste koju sam pročitao o Srebrenici, dobio sam potpuno nova “iskustva” gledanja na ovaj planetarni zločin.

Je li moguće da postoje ljudi koji nisu bili u Srebrenici? Je li moguće da postoje ljudi koji su indolentni, indiferentni prema patnji Srebreničana? Čime su oni preokupirani? Hoće li još auta, stanova? Imaju li ti ljudi stida?

Fikret je jasan. On ne da, da se Srebrenica zloupotrebljava, a istovremeno traži, insistira da se o Srebrenici stalno priča, da se na Srebrenicu stalno misli.

Hvala ovom mladom čovjeku što je smogao snage i što je istrajao da meni, a siguran sam i svima ovdje, pomogne da na Srebrenicu i genocid koji se desio u Srebrenici doživimo i gledamo na pravi način!      … i  ja sam iz Srebrenice.

Visoko, 07.5.2014. godine
(promocija knjige “I ja sam iz Srebrenice” autora Fikreta Hodžića)

Piše: prof. Senad J. Hodović

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.