banner ad

BAJRAM BEZ OČEVOG MIRISA: FALI MI DA MI KAŽE “BLAGO BABI”

| 06/07/2016

suze

Ulazim u kupatilo da se abdestim pred spavanje. Osjetim njegov miris. Zastanem sekundu i pitam sebe: “Da li je ovo moguće? Kako to da osjetim miris njegovog šampona, a znam da više nije sa nama?!”

Pokušala sam sve to zanemariti i uzela sam četkicu da perem zube. Pogledala sam se u ogledalo i progutala tešku knedlu u grlu. Oči su bile crvene i pune suza. Abdestila sam se, sjela na krevet i plakala. Za nekoliko sati je Bajram. Svi moji ukućani spavaju. Samo ja sjedim i plačem. Mog babe nema. Kome da se ja sutra radujem poslije bajram namaza? Koga da ja dočekam, zagrlim? Kome da kahvu napravim? Koga da čekam sa nestrpljenjem. Tako fali i tako boli. Trebala bih biti sretna, a nisam. Sutra, dok se moje komšije budu radovale i ljubili svoje očeve, muževe, braću, ja oplakujem. Nemam koga da dočekam. Dok sva djeca budu grlila očeve, ja mom ocu odoh na mezar, da ga poselamim i dovu mu proučim. Bajram je praznik svakog muslimana koji je bio Allahu pokoran. Svjesna sam značenja oba namaza jer sam prekrivena, klanjam, postim. Znam da ne bih trebala otići na mezar i gledati majku za Bajram kako plače, ali progutam opet neku knedlu u grlu i odem. Kako da njoj kažem :”Ne”, stara je, iznemogla, boležljiva. Vidim da njoj više fali nego meni. Meni fali njegov poljubac, zagrljaj, strog pogled. Fali mi da mi neko kaže: “Blago babi” i da me poljubi. Ali, znam da majci fali više nego meni. Muškarac je tako značajan za porodicu, ženu, djecu. Moja majka nema kome da stavi kahvu prije bajram namaza i da čeka njegov dolazak. Prije smo ustajali rano, a sada…. Mogu ustati i u podne, nema njega da dođe. Ne dođe niko prije podne. Svi su sa porodicom, vesele se. Nije da ne volim Bajram, ali nije mi onakav kao što je bio. Svjesna sam Allahove nagrade za sve učinjene ibadete i svjesna sam da je Bajram dio nagrade i Allahove blagodati i to me drži, čini sretnom, ali ne volim što ga nema. Možda je nekim ženama naporno ujutro ustati i staviti mužu doručak na stol, kahvu ili ispratiti ga do vrata. Moja mama bi dala sve na dunjaluku da to uradi još samo jednom. Ma, šta moja mama, dala bih sve na dunjaluku da mu ja taj hizmet učinim. Ovo je dunjaluk, varljiv svijet i zatvor za svakog vjernika. Uvijek te nešto tišti i čini nesretnim, pa čak i u onim danima kada treba da budeš sretan. Tješe me samo dječica mojih sestara. Njih volim najviše na dunjaluku i osjećam se ponosno kada mi kažu: “Tetka” i kada me njihove krhke, nevine ručice zagrle i male usnice poljube. Djeca su odmor na dunjaluku. Kada vidiš njihov nestašluk, sretan si. Jedan od mojih sestrića mi kaže: “Gaga, ja nemam babu.”

A ja ga zagrlim, poljubim i kažem:” Blago tetki, šta fali. Pa, nemam ni ja babu!”

Srećom, dijete je i ne osjeti moju bol, niti osjeti drhtavi glas. Opet progutam tu knedlu koja stalno stoji u grlu i nasmijem se ljudima, a oni kažu: “Blago tebi, ti si uvijek tako sretna i poletna. Voljela bih biti ti. Tako si lepršava, puna pozitivne energije i živahna.”

A ne znaju, tamo mi Allaha, da su najtužniji oni koji su uvijek sretni, veseli i nasmijani.

Preteško je bez oca, ne bih voljela da saznam u skorije vrijeme kako je i bez majke. Jednom je malo nedostajalo da i ona preseli. Njegovom Milošću, spašena je. Ne želim saznati kako je bez nje, a znam, jednom ću vjerovatno i to morati.

Ako to i dočekam, čovjek sam, progutat ću. Moram, džennet, kojem se nadam i kojeg od Allaha molim, skupa je stanica.

Emma

minber.ba

Objavljeno u: Hronika

Komentari zatvoreni.